Karizmatični frontmen Zoran Kostić otvoreno nam je u Rijeci pričao kad su mu ‘krila stavili u kavez’ i kako gleda na život
PRIJE KONCERTA U RIJECI
Ekskluzivno za 24sata Cane iz Partibrejkersa: 'Cijeli svoj život radim do bisa bez kompromisa'
Čitanje članka:
4
min
Nezaustavljiva beogradska rock’n’roll mašina, koja se nikad nije klanjala nikakvim trendovima, nakon više od dvije godine u petak je u riječkom Exportdrvu još jednom pokazala zašto je još jedan od uživo najmoćnijih bendova.
Već na ulazu u dvoranu moglo se primijetiti kako nije riječ ni o kakvom generacijskom bendu koji su došli gledati i slušati samo njihovi vršnjaci (plus-minus 60 godina), već dobno šarolika publika “starih”, ali i mnogo mlađih obožavalaca koji ne pate ni od kakvog nostalgičnog provjetravanja.
A publike svakako nije manjkalo, od onih dugovječnih obožavalaca, koji su uz "Žurkolomce" odrasli, do mlađih poznavalaca stihova, svi su, predvođeni karizmatičnim frontmenom Zoranom Kostićem Canetom, pjevali u jedan glas. Njegov neukrotiv duh, stihovi koji pogađaju u srž i stav koji ne trpi kompromise, pokazali su se jednako žestoki na pozornici kao i na početku karijere.
Dodamo li tome prepoznatljivu, virtuoznu gitaru Nebojše Antonijevića Antona, jasno je zašto je sirova energija uz beskompromisne rifove i zavidnu kemiju između dva vrsna muzičara opstala na njihovim leđima (postav benda se tijekom godina više puta mijenjao) više od 40 godina.
Naime, za mnoge su Partibrejkersi bili i ostali najvažniji rock bend bivše Jugoslavije, koji je nimalo lako izgradio karijeru ostajući vjeran sebi, a to izaziva poštovanje i kod onih koji ne slušaju tu vrstu glazbe. Kad se sumiraju rezultati domaće rock kulture, Partibrejkersima svakako pripada značajno mjesto čvrsto utkane urbane kulture. Možda prvenstveno jer su se, između ostalog, uvijek definirali kao "antiratni, pacifistički, humanoidni bend, čak i u najtežem periodu rata, kad su u sklopu 'projekta' Rimtutituki na kamionu usred Beograda s EKV-om i Električnim orgazmom glazbom prosvjedovali protiv rata i mobilizacije te propagirali mir".
- Nisam imao ni 20 godina kad su mi krila završila u kavezu za kanarince. I šta sad. Kako. Mi smo bili poslednji bendovi koji bi svirali sve to, kapiraš. Kao čovek hoćeš da pomogneš, ne možeš... - rekao nam je Cane u razgovoru uoči koncerta priznajući da i danas, u šestom desetljeću života, još ima tremu pred nastup.
- Da, imam tremu i to sve što sam stariji neki netipični trenuci nemanja samopouzdanja. Onda moram da se, znaš, priberem, da razmislim o svemu. Ceo život radim do bisa bez kompromisa, da se obratim dragom Bogu da mi da snage i mudrosti da moj jezik ne bude preda mnom toliko brz da ne mogu da ga sustignem i ne zaboravim tekstove - kaže frontmen kultnih Partibrejkersa.
Ovakvi kao on tad su slušali ploče, kaže, rano počeli da "cirkaju i ne razmišljaju o svijetu oko sebe u toj zemlji u kojoj smo živjeli bez naslovnih stranica i 15 minuta Dnevnika".
- Već s 15 godina smo videli neki drugi život. Ja nisam teško živeo spolja, al' me nešto zanimalo iznutra, znaš. Ja sam s Novog Beograda, odrastao sam s toplom vodom, kupatilom, telefonom u sobi, Zdenka sir, šunka... Živeo sam takav život, srećno nesvestan. I onda sam postao besan k'o sirotinja koja se najede, svi hoće da budu bogati. Nesažaljivo jašući druge i tuđu nesreću. Od svih gluposti kojima smo izloženi dobro da i mozga imamo. Što manje mozga, veće su šanse da zaboraviš. Jer ljudi zaboravljaju da bi mogli da prežive sledeći dan - govori Cane.
U Rijeku, u kojoj je puno puta nastupao, rado se vraća.
- Iskustvo je lepo. Mi smo u Rijeci od '84./'85., ja sam ovde svirao još u Palahu, pušili smo 'travu' uz ovaj 'talijanski' dio (iza mosta, uz Rječinu), uz te vile šta idu prema vodi i mislili kako bismo voleli da i mi imamo tako nešto - prisjeća se Cane, koji već godinama ne pije i ne upotrebljava droge, nego živi u "svojoj" intonaciji.
Preporod u životu dogodio mu se kasnih 90-ih, kad je preživio tešku bolest zbog koje je mnogo vremena proveo u bolnici i bio podvrgnut operacijama. Tad mu se, kaže, više nego ikad pojačala vjera u Boga.
- Desilo se to nešto, neka boleština, šta ja znam... Tamo gde idemo novac nam ne treba. Glavna stvar je ljubav i ništa drugo - smatra Cane, koji je sa smrću, kaže, danas na "ti" i spreman je u bilo kojem trenu "baciti kašiku".
“Znaš li šta to simbolično znači?", pita me pa dodaje: "Kod vas toga nema, ali kod nas se pričešćuje i večni život daje kašikom, lagano prislonjenom na čelo. A ima i još nešto: snaga ulazi na usta, odnos prema smrti. Sigurno si doživela da stari ljudi neće da jedu u jednom trenutku, zato što više ne privređuju u zajednici u kojoj žive, a mi im silom produžavamo muke, nutkamo, nutkamo. Ali kad prestanu da jedu, dolazi smrt. Tačka".
Rođeni Beograđanin danas živi u Zrenjaninu, otkud mu je supruga, s kojom ga je, kaže, upoznao njezin pas. Otac je kćeri i sina, koji se također bavi glazbom i ide "nekim svojim stopama".
- Ma kakav bre miran život, ženo, pa ja sam iz Partibrejkersa, najvećeg rock’n’ roll benda. Mira nema, uvek je neko dr..nje sa bilo kojih strana, vidiš šta se dešava u Srbiji. Živiš da bi imao svoju meru. To je proces koji traje. Ja sam živeo da sretnem nekoga, da sebi objasnim nešto. Nikad nisam bio mlad, uvek sam bio star. Čovek je rođen sebe da traži, da prolazi kroz gomile laži. I da na kraju od njega ostane ono što jeste u trenutku kad ga budu pozvali na strašni sud. Unapred mrtvi za besmrtnost se borimo, živećemo za ono što stvorimo - citira riječi pjesme iz svoje nove knjige poezije “Ukrštene reči”, objavljene prije godinu danaom.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
