S Davorinom Bogovićem popričali smo o Prljavom kazalištu, koncertu na Šalati 13. rujna, obiteljskom životu...
GLAZBENIK ZA 24SATA
Davorin Bogović: Volio bih biti djed, ali ovisim o sinovima...
Čitanje članka:
5
min
Prljavo kazalište, ono Davorina Bogovića i Tihomira Fileša, najavilo je veliki koncert na zagrebačkoj Šalati 13. rujna. No nije to baš običan koncert, slave i 45 godina albuma "Crno-bijeli svijet". Fileš, jedan od osnivača benda, otišao je i korak dalje: "Ovaj koncert na Šalati bit će zaista poseban - ne samo zato što obilježavamo 45 godina 'Crno-bijelog svijeta' nego i zato što se vraćamo korijenima, s Davorinom Bogovićem na čelu. Ovo je glazba koja je obilježila generacije, a sad je izvodimo u najboljoj postavi u posljednjih mnogo godina".
Koja je postava najbolja u povijesti Prljavoga kazališta ne želimo ulaziti, samo ćemo najaviti da će uz Bogovića i Fileša na Šalati pred publiku izaći i Saša Novak te Ian Gnand. Davorine, što očekujete od koncerta?
Vježbamo, pripremamo se. Već smo imali neke svirke, a prije koncerta na Šalati nastupat ćemo u Biogradu. Bit ćemo spremni, bez brige. Jedva čekam izaći na taj hokejaški stadion, klubova više nema, još nam je samo Šalata ostala. 'Napucani' smo, naježim se kad se sjetim kako će biti, tamo se osjeća još taj stari duh.
Pa prvi put sam tamo bio 1973. na Mungo Jerryju. Tamo se čovjek osjeća fenomenalno, zrak je čist, a i dobar dio grada čuje koncert.
Imali ste već nekoliko nastupa, objavit ćete i live album s jednog od njih uskoro. Kakvi su dojmovi publike?
Mnogi nostalgičari su jedva čekali pjesme koje nisu nikad čuli uživo, a ako jesu, to je bilo stvarno davno. Mi smo ih malo aranžirali, ali da ostane na bit pjesma, da nema zbunjivanja, tema uvijek mora biti originalna, kao i melodijska linija pjevanja. Instrumentalisti se vole malo igrati. No bitno da smo krenuli tamo gdje je Kazalište stalo mojim odlaskom 1985. godine u svibnju. Teško je vjerovati da je toliko prošlo, pa i od albuma, kojim sad slavimo 45 godina. Svašta se tu događalo, ali tih godina sigurno nismo razmišljali o tome kako ćemo obilježavati takve godišnjice. Uglavnom, super nas je publika prihvatila, nešto za reći imaju samo nekoliko prijateljica i žena.
Pa što kažu?
Da se ne savijam toliko na pozornici, da se ne pogrbim, a sve ostalo im je sjajno. A ja žene slušam, one su najbolji savjetnici. Žene su žene, čudo prirode.
Spomenuli ste već kako su se brojni klubovi ugasili, Dom sportova je u rekonstrukciji, a i Kranjčevićeva je otišla u povijest. Jako ste bili vezani za stadion u Kranjčevićevoj?
Ja sam tamo bio od djetinjstva, a najsmješnije je bilo što su svi išli u Maksimir, a ja u tramvaj broj 17 i u Kranjču. Došao prije nekoliko godina direktor s kojim su se svi bili oduševili, a on je sad uništio Zagreb. Sad više ne znam ni u kojoj je taj klub ligi. Vidio sam nedavno na Facebooku stranicu o starom Zagrebu, to gledam redovito. I onda fotografije tih starih igrača, legendi poput Vache, Dračića, pa Rukljač, Bakota, Močibob, pokojni Smolek, onda moj susjed Atif Lipovac, on mi je karte nabavljal... Lijepa vremena.
Sad više ne pratite nogomet?
Sad pratim HNL, najinteresantniji je bio dosad, konačno je postao borben. Fileš i ja kontamo kad igra repka, nema lige, pa kaj bumo radili? Oduvijek sam bio zaljubljen u R'N'R i nogomet, čak sam malo i igrao dok sam bio mlađi. Na počecima karijere, kad bismo imali probe, da nadoknadimo nedostatak znanja, išli bi igrati nogomet. Dva sata proba i vježbanja, a onda pola sata nogometa na suncu i vratimo se odmorni i zadovoljni. Bili smo klinci puni energije. Mislim, Brkić i Zok (Marijan Brkić i Zoran Cvetković, op. a.) su znali, oni su bili gitaristi, a oni su uvijek vježbali. Mi ostali smo se 'priučavali'.
Vi ste postali vokal...
Jesam, ali ne zbog savršenog sluha. Bio sam plavi s rudlavom kosom, dugom, to je bilo ludilo. A nisam bio baš sramežljiv, i kaj buš drugo, ne znaš svirat, odi pjevat. Iako, poslije sam ipak prosvirao, u predstavi s Damirom Šabanom dosta toga sviram. Sviram i 'Moja voljena', na prvom albumu Davorina i Bogovića. Jedno iznenađenje će biti na Šalati u jednom bloku pjesama.
Što poslije Šalate, kakvi su vam planovi?
Raditi i snimati i dalje. Imamo u planu pustiti jedan singl i prije Šalate, to je nešto iz Saletove (Saša Novak, op. a.) kuhinje. Dosad smo bili u atomskom skloništu, sad imamo jednu pristojnu vježbaonicu, do nje je i studio ako se dogodi nešto što bi valjalo zabilježiti.
Kakav je obiteljski život? Djeca su već velika...
Jesu. Karlo se oženio, ima super ženu, a moja bi žena, njegova mama, odmah se zamislila kao baka. No mislim da oni zasad nemaju u planu širenje, sad su im neki drugi prioriteti. Domagoj je u Nizozemskoj i mislim da se ovdje neće vraćati, tamo ima ugodan život, bezbrižan. Stariji je, ima Poljakinju i mislim da kod njega imamo više šansi za potomke.
Pa onda je i vama želja postati djed, ne samo ženi baka?
Uuuuu, kako bi to bilo dobro. No ne ovisi to o meni, to je na sinovima, ali ne mogu im ja određivati ništa u životu, radije bih da si i dalje budemo dobri.
Čujete li se s nekime iz “onog drugog” Prljavoga kazališta?
Ne čujemo se, nemamo se zašto čuti, nema razloga. To je tako. Malo mi je žao, ali više volim naše rano Kazalište, a za sve ostale stvari, neka institucije rade svoj posao, ja nemam ništa s tim. S Filešom sam oduvijek prijatelj, kada mi je došao i predložio bend, pokazao neke stvari, odmah su mi se dopale i našao se u njima. Riješili smo stvar, rekli idemo raditi, probe, svirke, složiti ekipu.
Pablo Diego José Francisco de Paula Juan Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Clito Ruiz y Picasso, nekima poznatiji kao Pablo Picasso, bio je motiv naslovne fotografije. Slikar je bio veliki ljubitelj jazavčara, pa smo vam nabavili i model, Duga se zove. Kakva je bila?
Divota, Duga je krasna. Isprva sam mislio da je malo manja od Picassova, ali mislim da nije. Picasso je manji pa mu izgleda duži od moga. A jednaki su peseki. Skompali smo se, imao sam punu šaku kolačića pa sam je mogao naštimavati. Bio je to pravi fotosession, curama je bilo baš dirljivo. Baš krasno je bilo, malo smo i proširili fotografiranje od one naslovne. Kad su vidjeli da Dugi i meni dobro ide, nisu htjeli prekidati.
A Picasso?
Silno volim kubizam, on je bio začetnik smjera, bio je velika faca. A čuo sam da je bio i dobar ljubavnik, što je isto pozitivno za jednu osobu. Sad sam dobio želju ispregledati njegove radove, dosta mi je više Hieronymusa Boscha.
Vi ste znali risati?
Svašta sam mogao, čak i oblikovati rukama od nekog materijala, plastelina, gline. Radio bih figurice i to je još nekako išlo. Ali nacrtati nešto, to nikako. Jedino sam baku Amaliju uspio jedanput dobro nacrtati. Ona je sjedila, meni je slučajno došla želja i nacrtao sam je. I ispalo je fantastično. Nikome u familiji nije jasno kako mi je to uspjelo. Valjda zbog silne ljubavi prema baki Amaliji, imao sam dvije mame, kad me već otac rano napustio.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
