Zamislite svijet u kojem policajac može biti zabavan, a čarolija se skriva iza svakoga kostima i pokreće na scenu. 'Stanari u slonu', prva ovosezonska premijera zagrebačkoga kazališta 'Žar ptica', upravo takav svijet 3. listopada donosi maloj i velikoj publici. Ante Krstulović (43) ne samo da taj svijet stvara nego ga i živi - od dječjih predstava u matičnom kazalištu 'Žar ptica', preko serija poput 'Kumova', 'Gore', 'Na granici', 'Kud puklo da puklo' i 'Mamutice', do osobnih putovanja poput Camina de Santiaga, Armenije vlakom i penjanja na Kilimanjaro. U razgovoru povodom premijere splitski glumac nam otkriva kako iskrenost publike, životne avanture i zahvalnost čine njegov svijet istinski magičnim i nadahnjujućim - za scenu, ali i život izvan nje.

Foto: Žar ptica, Pixsell

Kako biste opisali predstavu i ulogu koju igrate? 

Predstava je bajkovita, duhovita i puna topline. Igram policajca koji nije nimalo tipičan, nego unosi red u šaroliku zajednicu, ali na jedan pomaknut, zabavan način. Kostim Ane Fucijaš dao je posebnu dimenziju mojemu liku. Najviše će publiku privući iskrenost, djeca to odmah osjete. Kad mi iz publike doviknu, znam da smo ih uvukli u priču i da kazališna čarolija funkcionira.

Kako je tekao rad na predstavi, što vas je najviše inspiriralo?

Rad na predstavi bio je zabavan, a posebno divno iskustvo bilo je surađivati s mladom kolegicom Nikom Ivančić, kao i kolegama Igorom Jurinićem i Kristijanom Petelinom. Tu su još i Amanda Prenkaj, Vesna Ravenšćak Berger i Gorana Marin. Inspiraciju nije trebalo dodatno tražiti jer se sve posložilo, vjerojatno zbog detaljne pripreme redatelja Hrvoja Korbara. Veliko olakšanje osjetio sam kad sam vidio da radimo pravu kazališnu čaroliju i svi smo se bez fige u džepu bacili na rad.

Kao član kazališta Žar ptica igrali ste i u predstavi 'Bornin vremeplov' na zagrebačkom dijalektu. Iz Splita ste, ali koliko vam znači njegovanje zagrebačke kulturne baštine i što biste voljeli da mlade generacije nauče o 'starom Zagrebu'?

Radio sam' Zvižduk s Bukovca' i 'Bornin vremeplov' i pucao od ponosa jer sam dio tog vremena. Ja sam dotepenac koji voli Zagreb, ali smatram da kazališta za djecu i mlade trebaju barem jednu premijeru godišnje koja prikazuje stari Zagreb. Pisao sam i vlastiti tekst 'Povratak zaboravljenih' o legendama Zagreba, no nije izveden. Ali nikad neću odustati od tih tema.

Publika vas je imala priliku gledati i u serijama 'Kumovi', 'Na granici', 'Gora', 'Mamutica'... Koja vam je od tih uloga bila najveći izazov i zašto?

Svaka uloga nosi svoju težinu ili ljepotu, ali serija 'Loza' snimana na Zlarinu bila je pravi dar. Posebno volim izazove - borbene scene u 'Mamutici' ili visine u 'Gori'. Takve stvari šire granice glume. 

Kazališne daske ili TV kamere. U čemu više uživate i gdje se osjećate slobodnije kao glumac?

Osjećaj varira, kao i život. Kazalište i kameru volim podjednako. Naravno, osjećam se fantastično kad projekt ide lagano i nitko mi se stvara stres, koji izbjegavam. 

Postoji li neka uloga ili projekt o kojem još sanjate, a niste ga imali priliku ostvariti? Ako da, koji?

Volio bih snimati ratnu seriju ili film jer sam u dubini sebe ostao onaj mali Ante sa splitskih ulica osamdesetih. Želja mi je okušati se i u kazalištima poput 'Kerempuha' i 'Trešnje'. 

Jednom prilikom Camino de Santiago nazvali ste svojim drugim rođenjem. Što vas je točno ondje promijenilo i koje biste pouke izdvojili za one koji prolaze teška životna razdoblja?

Na Camino sam otišao emocionalno i životno slomljen, ali vratio mi je vjeru u ljude i probudio iskru života. Hodati tisuću kilometara je jako teško, ali vrijedno svakoga koraka. Onima koji prolaze kroz težak period, preporučujem psihološku pomoć, prirodu i duhovnost. Buen Camin svima.  

U Tanzaniji ste volontirali u sirotištu i penjali se na Kilimanjaro. Što ste od tamo ponijeli kao najvredniju životnu lekciju?

Tanzanija je priča za sebe i veliki blagoslov za mene. Shvatio sam da nije bogat onaj tko puno ima nego onaj tko malo treba. 

Napisali ste knjigu 'Na vrhovima prema nebu', u kojoj ste govorili o važnosti samoće. Mislite li da današnje društvo bježi od samoće i zašto je ona, prema vašemu mišljenju, toliko važna?

Današnje doba je za mene poraz civilizacije. Sve se svodi na klik. Zaboravili smo na dokolicu i razgovore. Zato odlazim na Mosor i Dinaru, gdje pronalazim mir i balans. Samoća i tišina blagoslov su koji vraćaju čovjeka sebi. 

Nakon teških gubitaka u obitelji (u kratkom roku izgubili ste baku, djeda i majku) pronašli ste snagu u planinama i duhovnosti. Što danas smatrate svojim najvećim izvorom mira i stabilnosti?

Obitelj i zahvalnost. Nakon svega što sam prošao, naučio sam da je svaki dan dar. Sitnice čine život - osmijeh, zajednički doručak, trenutak tišine. Ne bih mijenjao svoje teškoće jer su me dovele do onoga što danas jesam.