Mariju i Aleksandru su odveli na Sljeme te se ih u blizini planinarskog doma Adolfovac ubili i zakopali. Tu je poslije 30 godina postavljeno spomen obilježje..
'KĆI ME PODSJEĆA NA NJU'
Sestra Aleksandre Zec koju su ubili 'merčepovci': 'Tad sam je zadnji put vidjela, otrčala je...'
U prosincu 1991. "merčepovci", pripadnici pričuvne postrojbe hrvatskog MUP-a, u Zagrebu su ubili Aleksandru Zec (12) te njezine roditelje Mariju i Mihajla. Gordana Zec, sestra ubijene, sad je u velikom intervju za srpski BBC govorila o toj kobnoj večeri. Preživjeli su samo ona i njezin brat Dušan, skrili su se u kući. Ispričala je kako su tu večer imali obiteljsku večeru i da su čekali goste, ali se oni nisu nikad pojavili. Troje djece i otac otišli su na gornji kat na spavanje, majka Marija ostala je u kuhinji...
Gordana, tad 8-godišnjakinja ležala je na krevetu i slušala radijsku emisiju. Pripremala se za spavanje. baš kao njezina sestra Aleksandra (12) i brat Dušan (10). Kako je bila najmlađa, vrata Gordanine sobe uvijek su bila otvorena...
- Malo poslije 11 je netko pozvonio. Bila sam budna i osluškivala sam, čula sam galamu. Onda sam ustala, stala na vrata i zadnji put vidjela Aleksandru kako stoji na vratima svoje sobe. Pogledala me i potrčala je niz stepenice - priča Gordana.
Otac joj je ustao iz kreveta, po njega su došli ljudi u uniformama.
"Zagrlila sam je da ne ide"
- Tu su se s njim naguravali, majka je plakala, izveli su oca, još je bos bio - kaže Gordana i dodaje da su joj ocu vikali da je "Srbin i četnik". Majka je krenula za njim, ali su je vratili u kuću. Tad se i Gordana spustila niz stepenice.
- Znam da sam je zagrlila da ne ide. Mama me odgurnula i kazala da će doći brzo - priča Gordana.
Čuli su se pucnjevi, otac joj je ležao mrtav u blizini kuće na Trešnjevci. Nakon pucnjave, 'merčepovci' su se pokušali što prije udaljiti s mjesta događaja.Neki od susjeda čuli su pucnjavu u noći i provirili kroz prozor. Vidjeli su kombi boje kako odlazi.
Gordana dalje priča kako je u pidžami i bosa istrčala vani. Gledala je kombi kako odlazi, ali nije znala da su unutra njezine majka i sestra.
- Ja sam dotrčala do tijela oca i nisam stala, samo sam prošla, uplašila sam se zbog mnogo krvi i krenula sam u kuću kod susjeda - kazala je Gordana za srpski BBC.
Preskočila je kod ogradu i dotrčala do susjeda.
"Bili smo uvjereni da je Aleksandra tu..."
- Znam da mi je djed Božo, tako smo ga zvali, otvorio i da sam mu rekla da su mi ubili tatu, a da je Dušan i dalje u kući. On je odmah otišao po njega - priča Gordana.
Taj susjed je očevo tijelo potom pokrio dekom. Doveo je Dušana i kod njega su pričekali dolazak policije i hitne pomoći.
- Znam da je ujutro, kad sam se probudila, došla moja strina po nas, i u par kuća smo išli tražiti Aleksandru, bila sam uvjerena da je ona tu negdje - priča Gordana.
Nažalost, sestru više nije vidjela živu. Mariju i Aleksandru su odveli na Sljeme te se ih u blizini planinarskog doma Adolfovac ubili i zakopali. Tu je poslije 30 godina postavljeno spomen obilježje..
- Čovjek, kako je stariji, misli da će biti lakše, a ono je, čini mi se, teže - kaže Gordana.
Kaže kako iz tog vremena pamti zabrinutost roditelja, kako su im stizale prijetnje da napuste grad...
- Bilo je poziva na telefon i spuštanja slušalice, pa kombija ispred kuće, pa ga nema - priča dalje.
Pamti i kako su 1991. raketirani Banski dvori...
- Shvatila sam da se događa neko ludilo - priča dalje Gordana.
"Samo da se baki nešto ne dogodi"
Sredinom 1992, Gordana i Dušan Zec su napustili Zagreb i otišli živjeti s bakom na selo, a zatim se doselili u Banja Luku.
Gordana se prisjeća da joj je tijekom odrastanja najveća strepnja bila "da se baki nešto ne dogodi".
- Ona nam je bila i otac i majka, i tetka i strina, nažalost - kaže dalje.
U BiH je Gordana završila ekonomski fakultet i zaposlila se, s nekadašnjim poznanicima iz Zagreba nema kontakt.
Iako je zagrebačka vlast nedavno postavila spomenik obitelji Zec na Sljemenu te se svake godine u hrvatskoj javnosti obilježava godišnjica smrti Gordaninog oca, majke i sestre, Gordana ne smatra da je hrvatsko društvo napravilo pomak u dobrom smjeru.
Umjesto pravde ostaje, kaže, "gorak ukus u ustima".
Tijekom odrastanja ni Gordana ni brat nisu 'otvarali' tu tešku temu. Ni mužu kasnije nije ispričala sve detalje te kobne večeri.
- Bilo je na početku jako teško živjeti s tom slikom. Kad dijete to vidi, pa potisneš, pa se to negdje vrati... Uvijek sam tjerala sebe da moram dalje. Napravila sam zid oko sebe i nisam dala ljudima da ga probijaju - priča Gordana.
Gordana je u danas udana i ima tri kćeri, srednja je jako podsjeća na njezinu sestru Aleksandru...
- Tako je plava i krhka - kazala je Gordana, koja ponekad sanja svoju obitelj...
- Kad se otac javi u snu, to budu lijepe scene i znam da će sljedeći dan biti divan - kaže za kraj...
Zbog ubojstava Mihajla, Marije i malene Aleksandre nije odgovarao nitko od izvršitelja. Zbog proceduralnih grešaka njihovo priznanje ponovljeno kod istražnog suca nije se moglo koristiti u sudskom postupku
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
