Razumijemo li patnje obitelji 1744 nestale osobe u ratu?

Svake godine na Međunarodni dan nestalih i Dan sjećanja na nestale u Domovinskom ratu okupe se članovi njihovih obitelji kako bi istaknuli da već 34 godina čekaju dan kad će ih obavijestiti da su pronađene njihovo dijete, roditelja, brata... No svake godine članova obitelji je manje, sve teže hodaju, bolesni su, umorni...

Onima koji nisu ratni stradalnici teško je pojmiti njihovu stalnu tugu, činjenicu da 34 godine ne znaju gdje im je otac, brat, djed... Žive bez ikakve nade da će im jednoga dana biti lakše i istovremeno slušaju kako je rat odavno prošao, da treba gledati u budućnost, prestati pričati o žrtvama, tražiti krivce i ratne zločince.

A onda se dogodi da u masovnoj grobnici, ispod tona i tona smeća, iskopaju kosti njihovog člana obitelji. Pokažu im sliku. Ne prepoznaju ništa, ne osjećaju ništa... Neki od njih su svaki dan prolazili cestom pored maspvne grobince, poput one na deponiju na Petrovačkoj doli, ne sluteći da ispod tona smeća leže kosti onih koje traže. Sa svakom informacijom o novoj pronađenoj grobnici ponadaju se, ali onda i brzo razočaraju jer među pronađenima nisu njihova djeca, roditelji, braća. Hrvatska trenutačno ima 1744 nestale osobe u Domovinskom ratu i svake godine postaje sve teže doći do traga njihova nestanka.

Sve obitelji nestalih osoba imaju pravo saznati istinu o sudbini svojih najmilijih, a društvo ima pravnu i moralnu obvezu pomoći u njihovu traganju. S protekom vremena je i dotok informacija o grobištima nestalih sve manji, zbog čega nadležno Ministarstvo, Uprava za zatočene i nestale, MUP, ali i mediji svakodnevno apeliraju na sve građane koji raspolažu bilo kakvim saznanjima o nestanku pojedine osobe ili o lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica da anonimno prijave svoja saznanja.