Tog 2. svibnja oko 11 sati počeo je rat u Vinkovcima. Gradom je zavladao strah, vjesti koje su stizale bile su sve gore. Policajci su napadnuti u Borovu selu, dva vozila hitne odlaze po ranjene. Kolega s posla izlazi, brat mu je tamo. Počele su stizati žrtve, ne vjerujemo vjestima koje čujemo. Nemoguće je da itko u ljudskom obliku momcima raznese koljena dum-dum mecima, drži ih i ubija na način koji najgore zvjeri ne rade. Doznajemo imena ubijenih, onih koje su uspjeli prepoznati. U žitu su još mnogi, ne znamo jesu li izvučeni živi. Grad plače. Plaču sela koja ukapaju svoje sinove. Znali smo biti će krvavi rat. Počinju noćna postrojavanja. Ubrzo iz grada odlaze mnogi koji su i prije nas znali što se valja prema nama. Slavonija pamti. Pamti svoje ubijene sinove. Ne zaboravlja. Danas kolona kroz selo prolazi kraj kuća spuštenih roleta, zatvorenih grilja. Znamo kakva je to tišina. Naša i onih koji nisu nikad postali naši. Nisu htjeli onda niti sada. Slavonija pamti. Počivajte u miru djeco ravnice.