Pakao u odijelu: Zašto vozači F1 ne piju vodu dok se utrkuju?

Jeste li se ikada, gledajući prijenos utrke Formule 1, zapitali što točno vozači piju kroz onu tanku cjevčicu spojenu na njihovu kacigu? Dok se bore s ekstremnim G-silama pri brzinama većim od 300 kilometara na sat, u kokpitu čija temperatura nerijetko prelazi 60°C, hidracija nije samo pitanje udobnosti, već golog preživljavanja.

Mnogi pretpostavljaju da je u pitanju obična voda. Istina je, međutim, daleko složenija i fascinantnija. Misterij koji su dugo skrivali od očiju javnosti konačno je razotkriven, a ono što F1 vozači zaista piju nije voda.

Pakao u kokpitu: Više od saune na 350 km/h

Utrka poput Velike nagrade Singapura, koja se vozi po noći u uvjetima visoke vlažnosti, pretvara kokpit u pravu saunu. Temperature redovito dosežu 60°C, a vozači su odjeveni u višeslojna, vatrootporna odijela koja dodatno pojačavaju osjećaj vrućine.

Tijekom jedne utrke, koja može trajati i do dva sata, vozač izgubi između dvije i četiri kile, većinom kroz znoj. To je ekvivalent gubitku od tri do četiri litre tekućine. Uz to, njihova tijela trpe konstantan stres zbog G-sila koje pri kočenju i u zavojima dosežu i do 5G. Bivši vozač David Coulthard opisao je osjećaj kočenja kao "udarac maljem u leđa". U takvim uvjetima, tijelo ne gubi samo vodu, već i ključne minerale i soli, odnosno elektrolite.

Tajni koktel prvaka: Što se krije u spremniku?

Upravo zbog masovnog gubitka elektrolita, obična voda ne samo da nije dovoljna, već bi mogla biti i opasna. Pijenje velikih količina vode bez nadoknade soli može dovesti do hiponatrijemije, stanja opasno niske razine natrija u krvi. Ono što vozači piju je specijalno formulirana izotonična ili hipotonična otopina, često neugodnog, slanog i toplog okusa. Sastav ovog koktela pažljivo su osmislili momčadski nutricionisti i liječnici:

Brendovi poput Maurtena postali su standard u profesionalnom motosportu, koristeći inovativnu hidrogel tehnologiju koja omogućuje apsorpciju visokih doza ugljikohidrata i elektrolita bez probavnih smetnji, što je čest problem pri visokim naporima.

Zašto je svaka kap ključna?

Posljedice dehidracije u Formuli 1 su katastrofalne. Znanstvene studije pokazuju da gubitak tekućine od samo 2 posto tjelesne mase značajno smanjuje kognitivne funkcije. Za vozača F1 to znači sporije vrijeme reakcije, pad koncentracije, zamagljen vid i lošije donošenje odluka. Pri brzinama većima od 300 km/h, takav pad performansi može značiti razliku između pobjedničkog postolja i teške nesreće.

Jedan od najdramatičnijih primjera važnosti hidracije dogodio se na Velikoj nagradi SAD-a 2021. Vozaču Red Bulla Sergiju Pérezu sustav za piće otkazao je već u ranoj fazi utrke. Do kraja je totalno dehidrirao, gubio snagu u rukama i nogama, a vid mu je postajao sve mutniji.

- Bilo je to samo preživljavanje - izjavio je nakon utrke, koju je unatoč svemu čudesno završio na trećem mjestu.

Zanimljivo je da se ponekad koriste i psihološki trikovi. U nedavnom F1 filmu lik Brada Pitta prije utrke ispire usta vodicom za ispiranje usta. Iako se čini kao neobičan potez, znanost iza toga je stvarna. Mentol aktivira receptore u ustima šaljući mozgu lažni signal hlađenja. Iako tjelesna temperatura ostaje ista, ovaj neuroperceptivni trik može vozaču pružiti nekoliko ključnih minuta mentalnog olakšanja i smirenosti prije starta.

Kako tekućina stiže do vozača?

Sustav za piće u F1 bolidu, iako ključan, iznenađujuće je jednostavan, ali ne i bez mana. Sastoji se od vrećice s otprilike litru i pol tekućine, smještene nisko u bolidu radi optimalne raspodjele težine. Iz nje vodi dugačka cjevčica koja prolazi kroz kacigu i završava tik do usta vozača. Postoje dva glavna mehanizma:

No sustav ima i nedostatke. Tekućina se tijekom utrke zagrije na temperaturu kokpita, pa vozači često piju neugodno toplu, slanu otopinu. Kvarovi su također česti, što je dovelo do nekih od najpoznatijih radioporuka u povijesti Formule 1, poput one kada je Ferrarijev inženjer Kimiju Räikkönenu rekao:

- Ne, Kimi, nećeš dobiti piće.

Kad vozači kažu "ne" tekućini

Možda najšokantnija činjenica jest da neki vozači, uključujući sedmerostrukog svjetskog prvaka Lewisa Hamiltona, ponekad svjesno odustaju od sustava za piće. Razlog? Težina. Pun spremnik od litru i pol tekućine teži oko kilogram i pol. U sportu gdje se svaki gram računa, a 10 kilograma viška može značiti gubitak od tri desetinke sekunde po krugu, ta je težina značajni hendikep. Hamilton je priznao da mu je važnije imati lakši bolid, čak i po cijenu ekstremne dehidracije. To je žrtva koja savršeno ilustrira koliko su vozači spremni ići daleko za minimalnu prednost.

Kada se na to doda i činjenica da vozači nemaju mogućnost odlaska na toalet, pa u nuždi moraju mokriti u svoje odijelo, slika o glamuroznom životu F1 vozača postaje znatno realnija i surovija.

Sljedeći put kada budete gledali utrku i vidjeli vozača kako podiže pobjednički pehar, iscrpljen i okupan znojem, sjetite se da pobjeda nije iskovana samo brzinom i talentom. Iskovana je u paklenoj vrućini kokpita, uz pomoć znanstveno osmišljenog koktela i nevjerojatne fizičke i mentalne izdržljivosti, gdje je svaki gutljaj tople, slane tekućine doslovno kap koja život znači.