Znanstvenici otkrili da šest vrsta šišmiša posjeduje ovu nevjerojatnu sposobnost pod UV svjetlom
NEVJEROJATNO
Ovi jezivi šišmiši sjaje zeleno. Znanstvenici ne znaju zašto
Čitanje članka:
2
min
Ukrasni svjetleći šišmiši koje vješate za Noć vještica možda su biološki točniji nego što ste mislili. Nova studija znanstvenika sa Sveučilišta u Georgiji potvrdila je da neke vrste sjevernoameričkih šišmiša posjeduju zapanjujuću sposobnost – svijetle sablasno zelenom bojom pod ultraljubičastim (UV) svjetlom. Ovo otkriće objavljeno je u časopisu Ecology & Evolution
Otkriće pod ultraljubičastim svjetlom
Istraživački tim sa Šumarskog fakulteta Warnell ispitao je 60 muzejskih primjeraka iz Prirodoslovnog muzeja u Georgiji. Analiza je obuhvatila šest različitih vrsta: velikog smeđeg šišmiša (*Eptesicus fuscus*), istočnog crvenog šišmiša (*Lasiurus borealis*), seminolskog šišmiša (*Lasiurus seminolus*), jugoistočnog šišmiša (*Myotis austroriparius*), sivog šišmiša (*Myotis grisescens*) i brazilskog bezrepog šišmiša (*Tadarida brasiliensis*), piše Science Alert.
Rezultati su bili nedvosmisleni – svaki je primjerak emitirao svjetlost nakon izlaganja UV zračenju.
Ova pojava, poznata kao fotoluminiscencija, nije potpuno nepoznata u životinjskom svijetu. Prethodne studije otkrile su da čitav niz sisavaca, od vjeverica i kljunaša do gofera, također svijetli pod UV svjetlom u raznim bojama. Međutim, kod šišmiša je uočena neobična dosljednost.
Sjaj je kod svih šest vrsta, bez obzira na spol, dob ili starost primjerka, bio identičan. Uvijek je dolazio s njihovih krila, stražnjih udova i membrane između nogu (*uropatagium*), i uvijek je bio zelene boje, unutar uskog raspona valnih duljina.
Misterij zajedničkog pretka
Upravo ta uniformnost isključuje nekoliko očitih objašnjenja.
Da sjaj služi za prepoznavanje vlastite vrste ili za razlikovanje potencijalnih partnera od suparnika, očekivalo bi se da će se boja ili uzorak razlikovati među vrstama ili spolovima. Budući da svi "nose istu nijansu", ta funkcija otpada.
"Podaci sugeriraju da su sve ove vrste šišmiša naslijedile tu osobinu od zajedničkog pretka. Nisu je razvile neovisno jedna o drugoj", objašnjava Steven Castleberry, biolog za divlje životinje sa Sveučilišta u Georgiji i jedan od autora studije.
Ovo upućuje na to da je sposobnost sjaja genetska karakteristika, vjerojatno rezultat drevne mutacije koja se pokazala korisnom i tako prenijela kroz generacije. Castleberry dodaje kako je moguće da se radi o evolucijskom artefaktu. "Možda je sjaj imao neku funkciju u evolucijskoj prošlosti, ali je danas više nema."
Komunikacija ili evolucijski ostatak?
Iako je funkcija i dalje nepoznata, znanstvenici razmatraju nekoliko hipoteza.
Jedna od vodećih je da bi sjaj mogao služiti za komunikaciju. Valne duljine emitirane svjetlosti nalaze se unutar vidnog spektra šišmiša, a dijelovi tijela koji svijetle – krila i donji udovi – vidljivi su dok šišmiši lete i love.
Ipak, postoji i problem s ovom teorijom. Tim nije siguran postoji li u njihovom noćnom okruženju uopće dovoljno prirodnog UV svjetla koje bi potaknulo fotoluminiscenciju, osobito u mračnim skloništima gdje provode dan.
"Iako je još uvijek nepoznato ima li fotoluminiscencija izričitu ekološku svrhu, dodatne informacije o adaptivnim prednostima koje bi mogla pružiti mogle bi biti vrijedne za daljnje razumijevanje ponašanja i ekologije šišmiša", izjavila je Briana Roberson, glavna autorica studije.
Sljedeći korak bit će proučavanje živih šišmiša u njihovom prirodnom staništu kako bi se utvrdilo koriste li zaista svoj sablasni sjaj i, ako da, kakve tajne on skriva.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
