Ova zemlja nema vojsku već više od 70 godina, a nitko je se ne usudi napasti. Evo i zašto

U svijetu u kojem se nacionalna moć često mjeri vojnom snagom, ova je zemlja iznimka. Ima pet milijuna stanovnika, a vojsku nema još od 1948. godine!

Umjesto ulaganja u tenkove i borbene zrakoplove, u Kostariki su desetljećima preusmjeravali proračun u obrazovanje, zdravstvo i zaštitu okoliša. Ipak, smještena u turbulentnoj regiji, Kostarika se suočava sa sigurnosnim izazovima.

Postavlja se pitanje - kako se zemlja bez oružanih snaga brani od vanjskih i unutarnjih prijetnji?

Povijesna odluka nakon krvavog građanskog rata

Da bismo razumjeli ovu jedinstvenu odluku, moramo se vratiti u 1948. godinu, u jedno od najburnijih razdoblja kostarikanske povijesti. Nakon spornih predsjedničkih izbora, zemlja je potonula u građanski rat koji je, iako je trajao samo 44 dana, bio iznimno krvav i odnio više od dvije tisuće života. Iz sukoba je kao pobjednik izašao José Figueres Ferrer, vođa opozicije.

No, umjesto da učvrsti vlast kroz vojnu silu, Figueres je donio revolucionarnu odluku. Prvog prosinca 1948. godine, u simboličnom činu, stigao je u glavnu vojarnu Bellavista u glavnom gradu San Joséu, uzeo malj i srušio dio zida, proglasivši ukidanje vojske.

Zgradu je predao ministru obrazovanja s vizijom da postane nacionalni muzej, što ona danas i jest. Godinu dana kasnije, ta je odluka i službeno upisana u Ustav Kostarike čiji članak 12. i danas glasi: "Vojska kao stalna institucija se ukida."

Ulaganje u znanje i zdravlje umjesto u oružje

Figueresova vizija bila je jednostavna: resursi koji su se trošili na vojsku mogu se pametnije iskoristiti za socijalni napredak. Ta se filozofija pokazala iznimno uspješnom. Kostarika danas ima jednu od najviših stopa pismenosti u Latinskoj Americi (gotovo 98 %), besplatno i dostupno javno obrazovanje te univerzalan zdravstveni sustav, što rezultira životnim vijekom od preko 80 godina - duljim čak i od onog u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ova predanost miru postala je središnji dio nacionalnog identiteta. U Kostariki postoji poznata izreka: "Blagoslovljena je kostarikanska majka koja zna da njezin sin rođenjem nikada neće postati vojnik."

Novac ušteđen na obrani preusmjeren je i u zaštitu okoliša. Danas je više od četvrtine teritorija zemlje zaštićeno kao nacionalni park ili biološki rezervat, što je Kostariku pretvorilo u svjetskog lidera u ekoturizmu i održivom razvoju.

Tko onda čuva Kostariku?

Odsutnost vojske ne znači i odsustvo sigurnosnih snaga. Za unutarnji red i mir zadužena je nacionalna policija, poznata kao "Fuerza Pública", koja je pod civilnim nadzorom Ministarstva javne sigurnosti.

Te snage se bave suzbijanjem kriminala, nadzorom granica i borbom protiv organiziranog kriminala, posebice trgovine drogom. Uz njih postoje i specijalizirane jedinice poput sudske istražne policije, prometne i turističke policije.

Za obranu od vanjskih prijetnji, Kostarika se oslanja na diplomaciju i međunarodno pravo. Ključan mehanizam je Međuamerički ugovor o uzajamnoj pomoći iz 1947., poznat kao Ugovor iz Rija. Prema tom sporazumu, oružani napad na bilo koju državu potpisnicu smatra se napadom na sve, što obvezuje ostale članice, uključujući i SAD, da priskoče u pomoć.

Ipak, kostarikanski model nije bez izazova. Kritičari upozoravaju da je policija preopterećena jer mora obavljati i poslove zaštite nacionalne sigurnosti. Posljednjih godina, zbog porasta organiziranog kriminala i trgovine drogom u regiji, raste i osjećaj nesigurnosti među stanovništvom. Također, velika ovisnost o međunarodnim saveznicima, prvenstveno SAD-u, predmet je rasprava. Washington pruža značajnu financijsku i tehničku pomoć za opremanje i obuku kostarikanske policije u borbi protiv narkokartela. Neki kritičari idu toliko daleko da tvrde kako Kostarika zapravo ima "tajnu vojsku" u obliku teško naoružanih i specijaliziranih policijskih postrojbi, dok je bolivijski predsjednik Evo Morales jednom prilikom izjavio da Kostarika ima vojsku - američku vojsku.

Unatoč ovim izazovima, Kostarika se više od sedam desetljeća drži svog puta mira. Iako su svjesni prijetnji, odricanje od vojske ostaje odluka koju podržava velika većina građana. Možda najbolje duh te nacije sažimaju stihovi njihove himne, koji kažu da će, ako netko pokuša okaljati slavu njihove domovine, "vidjeti svoj narod, hrabar i muževan, kako grube alate pretvara u oružje".