Nebitno je jeste li dužni kunu ili sto tisuća kuna, nebitno je i je li taj dug zaista opravdan, jer sudstvo ovdje gotovo slijepo vjeruje tužiteljima i zaboravlja da i iza njih stoje ljudi koji lako pogriješe
Hrvatska je postala kao korona. Svi znaju da postoji, no malo tko u nju vjeruje. Tek kad se opeku o birokratske krake, ljudi postaju svjesni s čime imaju posla.
Manje od tjedan dana ostalo je do ponovnog pokretanja najzloglasnijeg kotača u zemlji zvanog ovrhe. Nije problem što tvrtke žele naplatiti svoja dugovanja, problem je cijeli postupak i troškovi koji se za te ovrhe vežu.
Prvo što iritira građane jest osjećaj da uopće nemaju kontrolu nad svojim primanjima. Potpuni stranci vam sasvim legalno roštaju po računima i istjeruju pravdu kao da vi sami ne biste podmirili što treba da imate s čime. No oni vam kažu: “Kako nemaš, evo sjela plaća, mirovina, pa ćemo si mi lijepo to uzeti, a ti preživi kako znaš”. Pritom očito misle i na vaše zdravlje, jer da biste otkrili tko vas je i zbog čega blokirao morate se prošetati do Fine, pa morate imati i nešto novca da platite da vam izlistaju za što ste dužni.
Ovrhe nerijetko građani ni ne vide prije nego što im se račun obustavi, a tko im je kriv što se nisu raspitali. I uostalom neka dokažu da je nisu dobili. Nebitno je jeste li dužni kunu ili sto tisuća kuna, nebitno je i je li taj dug zaista opravdan, jer sudstvo ovdje gotovo slijepo vjeruje tužiteljima i zaboravlja da i iza njih stoje ljudi koji lako pogriješe. No dok ti to dokažeš i ako dokažeš, u Hrvatskoj prođu godine, a žalba ne odgađa izvršenje ovrhe. Da ne spominjem ovrhe za nekoliko kuna, gdje vam bez imalo srama zalijepe odvjetničke i javnobilježničke troškove do tisuću kuna.
U svijetu pravde to bi se nazivao kriminal i tako tretirao. Građani paralelno gledaju milijunske dužnike kojima ne pada ni dlaka s glave. Ministar Marić je i običnim smrtnicima dogovorio oprost do 10.000 kuna, no mnogima ni to nije pomoglo jer se ova tragedija vuče godinama.
Dok god se dugovi građana preprodaju agencijama za sitne novce da one te iste građane opet kamatare, do tada se ovdje ljudi neće osjećati kao ljudi, nego kao javni popišani bankomati.
