1991. sam imala simpatičnog susjeda, čak smo se i pogledavali povremeno. Nitko nije bio nacionalno ili politički angažiran. Jednog dana je nestao. Čuli smo da je u Mađarskoj s još nekoliko prijatelja. Javio mi se telefonom tog ljeta i "priznao" kako nije u Mađi već u Beogradu. Kaže, sklonio se. Onda je rat zažestio. Jedne večeri oko pada Vukovara /zaista se ne sjećam je li to bilo prije ili poslije/ zvoni mi telefon, a ono zove moj bivši susjed, bivša simpatija. Ovoga puta sam mu mogla osjetiti očnjake preko žice. Jebe nam svima sve po spisku i prijeti kako ćemo se gadno provesti kad oni uđu u Osijek, kao što se gadno provode i oni u Vukovaru. Naravno, u vojsci je.... A ja umorna od stalne tutnjave granata, od čestih vijesti o dragim ljudima kojih više nema pitam ga samo jedno - zašto, što smo mu skrivili. Nije odgovorio. Nikad više nismo stupili u kontakt, nemam pojma je li preživio, što se s njim dogodilo. Želim reći da se u čovjeku zlo rodi dok pucneš prstima. Prije rata nikad za njega ne bih rekla da bi bilo kom naudio, rekao ružnu riječ. Nakon onog razgovora nisam poželjela nikad više niti ga sresti niti čuti za njega.