Nikola Pilić bio je velikan koji je zaslužio da u Splitu dobije ulicu
Čitanje članka:
1
min
Foto: Davor Javorović/Ivana Ivanović/Pixsell
Do sada su 84 splitska sportaša osvojila 104 olimpijske medalje u 12 sportova, o drugim uspjesima da i ne govorimo. Ali postoji i druga strana medalje...
Napustio nas je još jedan velikan - Nikola Pilić - čovjek koji je pomicao granice tenisa kao sporta, čovjek koji je rušio sustave i zbog čije kazne su igrači masovno bojkotirali Wimbledon, čovjek koji je s tri različite reprezentacije osvojio Davis Cup i odgojio cijelu plejadu teniskih velikana i šampiona.
A iz ove naše, splitske perspektive, i čovjek koji nikad nije dobio zasluženo priznanje u rodnom gradu. I nije jedini... Zbog čega Nikola Pilić nije svoju akademiju utemeljio na Firulama, tamo gdje je i sam počeo igrati tenis, zbog čega nije u svom gradu odgajao nove igrače i trenere, na koncu konca, zbog čega teniski centar na Firulama, ili barem jedan njegov teren, ne nose ime Nikole Pilića?
Ova retorička pitanja nisu nužno vezana samo za Nikolu Pilića i tenis, na sličan način Split se maćehinski odnosi prema većini velikana koji su njegovo ime proslavili diljem svijeta.
Do sada su 84 splitska sportaša osvojila 104 olimpijske medalje u 12 sportova, o drugim uspjesima da i ne govorimo. Ali postoji i druga strana medalje, a na njoj su treneri i izbornici koji su najveće uspjehe ostvarili daleko od klubova u kojima su ponikli i, što je najžalosnije, u većini slučajeva daleko od Splita kao grada. Ovako, na prvu, padaju mi na pamet četiri velikana: Nikola Pilić, Petar Skansi, Ratko Rudić i Tomislav Ivić.
Svaki iz ovog pokera asova spada u elitnu kategoriju trenera i izbornika u sportovima u kojima su radili, ali niti jedan za života nije dobio satisfakciju u vidu priznanja svoga grada, ni priliku da radi i odgaja mlade trenere koji bi nastavili njihovim putem. Čak ni to da se neki teren, dvorana, bazen, stadion... nazovu njihovim imenom, o trgu ili ulici da i ne govorimo. Split, nažalost, ne slavi svoje velikane, ne samo u mjeri u kojoj su oni to svojim uspjesima zaslužili nego čak ni u mjeri u kojoj bi to bilo pristojno i ljudski.
