Miroslav Cobra Šantek petrinjski je novinar više od 20 godina. Doživio je da mu spale kuću, protjerivanje, nakon Oluje se vratio u 'najljepši mali grad', a za 24sata govori o danu kad je Petrinja pala i čemu se nada
SVJEDOK VREMENA
Zapalili su mu kuću, a nakon Oluje se vratio u Petrinju: 'Ušli su u grad i napravili s*anje'
Čitanje članka:
11
min
Skele, radovi, otvaranje nove infrastrukture. To je Petrinja 2025. godine.
- Potres je sve preokrenuo, dobili smo još jednu šansu da izgradimo Petrinju - govori nam Miroslav Šantek Cobra (55), petrinjski novinar i fotoreporter.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:10
Rođen je u obiteljskoj kući u Petrinji, u kojoj i danas živi. Tu je gotovo cijeli život, izuzev nekoliko godina kad je živio u Zagrebu, nakon što je protjeran iz Petrinje s roditeljima. Nakon povratka kao novinar je pratio područje Banovine. Nema boljeg svjedoka vremena.
- Ta Petrinja prije rata, nije se dalo naslutiti da će do rata doći. U to doba, tih zlatnih 80-ih godina. Ali to je možda moje mišljenje jer sam bio mlad, kad si mlad tulumariš, briješ. Kasne 80-e su bile dobro doba, utopija, socijalizam s kapitalizmom. Morao sam služiti vojsku, JNA i onda su me poslali u Knin, 1989. U svibnju 1990., skidam se. Ali vidim da se nešto događa u Kninu, bila je drugačija atmosfera. Ovdje nije bila takva klima, što se tiče stanovništva bilo je oko pola - pola, popisi stanovništva iz tog doba govore da je čak bilo više Srba, mahom po selima. U gradu je bilo više Hrvata. Ali nisi ti to mogao primijetiti, da se nešto zakuhava. Sigurno su mnogu znali, pripremali se, ali ja mogu reći da je ta zima 1991. bila mirna. Ljudi su živjeli. Petrinja iz tog doba je bila drugačija nego danas jer je bilo puno više industrije, više stanovništva, više mogućnosti zabave i druženja pa nisi baš to tako ni gledao, imaš 18 godina, što te briga što neki starci s 55 godina briju o nekom ratu? Danas je sve drugačije, da se vratimo u 1991. bilo bi nevjerojatno da nas troje sjedimo ovdje na kavi, kafići su bili za mlade, stariji su sjedili po nekim birtijama, svijet se radikalno mijenjao. Ali mi smo otišli k vragu, mi smo počeli ratovati. Za obranu Petrinje bio je velik problem što grad ima dvije jake kasarne u to doba. S jedne strane, tu je naoružana i brojna JNA. S druge - dragovoljci i novoformirana specijalna policija. Živjelo je tu puno vojnih lica i dosta radikalnih ljudi koji su brijali taj svoj film. Moj pokojni brat Siniša se među prvima uključio u rezervni sastav policije u kojem je bio do kraja rata. Od njega sam dobivao informacije. Događalo se to da se po okolnim mjestima grupirala ekipa, JNA im je davala oružje, već je to bio skovan plan da do nečega dođe. U gradu nije bilo tako. Istina je da su se gore počeli događati ti grozni zločini. A ovdje nemaš tu sliku, nema interneta, mobitela, imaš samo nekakve medije kojih ni nema, TV s dva programa i radio stanice koje nitko ne sluša. Pobunjeni Srbi su gore počeli raditi ozbiljne zločine i narod se iz hrvatskih sela počeo povlačiti prema gradu i kako su dolazili su pričali strašne priče, o masakrima, napadima sjekirom, morbidno. Onda se polako počeo prazniti grad, ljudi su u ljeto 1991. počeli odlaziti, pogotovo kad se dogodilo Borovo Selo, Plitvice. Osjećalo se da neće biti dobro i onda su ovi lokalni ljudi tu počeli pripremati obranu, ali slabu. Ti dečki koji su uzeli oružje su doista heroji jer su imali ispred sebe puno jačeg, nabrijanijeg i naoružanijeg neprijatelja - objašnjava.
Preživio napad tenkom
Inače mirne noći počeli su parati udaljeni zvukovi pucanja.
- Krenulo je pucanje po brdima, zatvaranje kafića, na cesti nije bilo naroda. U to doba sam radio u Gavriloviću. 2. rujna se dogodio taj prvo napad na Petrinju. Odjednom, u podne, su pčele padati granate, besmisleno. Kao da sad krenu padati oko nas, bez razloga. Pobjegli smo iz tvornice na stražnji ulaz prema gradu, to su bile ulične borbe jer nismo mogli izbjeći tu kasarnu. Oni su tenkovima izašli u grad. Ja sam se sakrio kod tete, u kući, blizu nasipa na Kupi. I tuda baš, ko' za vraga, ide tenk. Stojimo u kući, frka, panika, i on stane ispred kuće. Gledam ga kroz rolete, iza njega se skriva desetak četnika koji tako hodaju. Samo odjednom stane, okrene se prema susjedovoj kući i ispali. Pukla su stakla, sve je puklo. Krene naprijed, i okrene se mitraljez koji je bio na vrhu, i krene pucati prema nama. Kako je promašio sam prozor, ne znam ali hvala Bogu. Prošarao je ispod, veliki su to bili meci. Mi smo svi popadali po podu. Nakon toga su nastavili prema gradu, a moj tetak, bio je još luđi, pa je izletio na cestu i psovao za njima. Razorili su grad u svega par sati. Ušli su i napravili s*anje. To je gorjelo, bilo je besmisleno razaranje. Jedan njihov je poginuo u parku, ostao je ležati. Poslije su mrtvo - hladno došli 'Vratite nam tijelo'. Suludo - prepričava Cobra dan prvog napada.
No ni tad, Petrinjci nisu bježali.
- Dan poslije, 3. rujna, narod je izašao van, gledaju što se dogodilo. Još nikome nije bilo jasno što žele. Mi smo svi mislili da će to završiti brzo, za mjesec - dva, neće tu doći do baš nekog velikog krvoprolića, međutim nije bilo tako. I onda su svakog ponedjeljka napadali grad. Što su više napadali, radili su veće zločine. Protjerivali ljude. Na kraju se organizirala obrana ali nije bila dovoljno jaka da zadrži tu silu. 21. rujna je Petrinja pala. Taj dan sam i ja otišao, oko podne, preko mosta na Brestu. Nisam mislio da je to zadnji dan. Nismo mogli nositi stvari sa sobom, uzeo sam samo kazetofon i kazete. Sve mi je ostalo. Sad mi je žao što nisam uzeo albume s fotografijama jer sad više nemam ni jednu fotografiju otkad sam bio mali. Nemam ništa od prije 20. godine, kao da me nije bilo. I onda su mi zapalili kuću. Kad sam se vratio 1995., odmah poslije Oluje, našao sam samo crne zidove. Susjed mi je bio Srbin i pitao sam ga tko mi je zapalio kuću. Rekao je da ne zna i da nije vidio, ali je gasio moju kuću da vatra ne pređe na njegovu. Ja si mislim 'Kako nisi vidio'. On je na kraju, kao i mnogi, svoju kuću prodao. Mi smo našu kuću gotovo ispočetka napravili. Ubacivali smo u zidove puno željeza, što se pokazalo dobro za ovaj potres - govori kroz smijeh.
No ni on, prije protjerivanja iz Petrinje, nije prošao tako da kao mlad čovjek izbjegne primanje oružja u ruke.
- Bio sam u 80. samostalnom petrinjskom bataljunu. Držali smo poziciju na Šestanj brdu, kod sela Gora. Ti si okružen s njima sa svih strana, a iza tebe je Kupa. Cijelo vrijeme smo bili na dijelu kojeg su oni htjeli spojiti Krajini, ali ga nisu nikad uzeli. Došao je UNPROFOR pa su nas raspustili, te domobranske postrojbe - prepričava.
Brat na prvoj crti
On i roditelji su se sklonili u Velikoj Mlaki, Cobra je upisao fakultet. Brat Siniša je, kad može, javljao što se događa.
- On je bio stalno na prvoj crti, znali smo mi. Govorio nam je da će se dogoditi Oluja. Nemaš telefona, ne znaš što je, gledaš na televiziji da se nešto događa. Te noći je došao nakratko kod nas, rekao nam je da nije baš dobro, da ne ide kako treba. Da je u pretvrdo, da imamo gubitke. Da nešto nije bilo posloženo kako treba. Što je na kraju i bilo, Stipetić je došao i njemu su se onda predali, a moglo je biti svašta. Kad sam vidio na televiziji da je krenula akcija oslobađanja, bio sam presretan. Mislio sam da neće biti problema, i nije. Uspjeli su - govori s osmijehom.
U Petrinju se vraća krajem kolovoza 1995. godine, nakon Oluje.
- Na početku su bile zabrane ulaska u Petrinju, narod se vraćao krajem kolovoza, početkom rujna. Vratio sam se 29. kolovoza. Ulazim u grad i u početku ga ne prepoznajem. To su bile ruševine, kakav potres! Ruševine prekrivene korovom, pustoš sa svih strana. Uđeš u grad, raspadnuto, zaraslo, neodržavano. Grad je bio siv - prisjeća se.
'Zvale su me kosti'
Takvu razrušenu Petrinju je trebalo obnoviti, za što je ipak trebala volja njenih stanovnika.
- To je ključno pitanje svega. Razumijem ljude koji su htjeli srušiti Jugoslaviju, taj sustav i imati svoju Hrvatsku. Ali bi ih trebalo pitati kako su mislili kako će izgledati taj sustav, gdje ćemo raditi. Ovi branitelji ovdje, znam da su razočarani time kako to danas izgleda i svime što je bilo poslije, privatizacijom, pretvorbom. Iako danas, kad gledam, dobro živimo, nismo živjeli nikad bolje. Ali,kako je izgledalo to 1995.? Ljudi su imali nadu da će biti dobro, da će država uletjeti, da će sve biti kao nekad, da će se sve obnoviti, da će sve biti puno ljudi, stoke, da će tvornice raditi kao prije, da će svi imati posla. Ono što je stvarno bilo u tom socijalizmu: bilo je više radnika, lako si mogao naći posao i teško ga izgubiti. Naravno, bilo je tu puno izmišljenih radnih mjesta, ta država nije bila demokratska. U nekakvim socijalnim stvarima je bila dobra, i gradili su stanove za svoje radnike, kao željezara Sisak. To su danas nezamislive stvari. E sad, prošlo je već 30 godina, ali mi nismo baš daleko otišli, i još nam se taj potres dogodio. Vidim da je nakon rata Petrinja upala u neko postratno sivilo, vrlo brzo su ljudi shvatili da se neće dogoditi što su mislili. Država je ušla u obnovu obiteljskih kuća, ali nisu radili gospodarske objekte. Mislim da je to bilo neko životarenje sve do ulaska u EU. I onda kao i svuda, mladi odoše. Ali kad gledam, po meni se najbolje živi u Hrvatskoj. Ljudi sjede na kavi u podne na terasama, siguran si, prekrasno je - govori.
Zanimalo nas je zašto se vratio.
- Kako kaže Rade Šerbedžija u filmu 'Prije kiše', kosti me zovu. Svima je bilo važno da dođemo svojim kućama. To je ta neka ljubav prema svom gradu, ljudi su to doista sanjali. Bez obzira što sam znao da neću naći ništa jer je sve srušeno, to su nam javljali. Oni koji su živjeli u stanovima su imali sreće, ali bilo je puno kuća srušenih. Ne želim generalizirati i prozivati cijeli narod, ali bilo je tu puno budala koji nisu znali cijeniti te kuće koje su ostale za protjeranim ljudima, uselili su se pa trgali namještaj, palili. Zbilja je bilo puno budala. Napravili su teške zločine. otac mog prijatelja je vjerovao da neće biti tako grozno. Otišao je te 1991. preko Kupe, Petrinja je pala, i on se vratio, nije mogao bez ovog grada. Jedno jutro su mu neki likovi s maskama došli na vrata i izrešetali ga. Takvih priča je mnogo - pojašnjava.
'Ne možeš brojati krvna zrnca'
Većina srpskog stanovništva je nakon Oluje napustila Petrinju, svoje kuće su prodavali Bošnjacima koji su bježali od rata ili bi ih mijenjali za kuće na okupiranim teritorijima. No dio koji Hrvatsku smatra svojom domovinom i čije su obitelji na ovom području još od prvog svjetskog rata, nije otišao. Još su tu, u suživotu s Hrvatima. Jedni drugima su samo Petrinjci.
- Ljudi moje generacije nisu ostali, rijetko tko. To su stariji ljudi po selima koji su ostali. U gradu se vrlo brzo zamijenilo stanovništvo. Početkom 2000. je to bila davna priča, došli su ljudi iz Bosne s istim problemima, iz onog tamo rata njihovog. U Petrinji Srba nije ostalo, osim ovih koji su ratovali na našoj strani. Na kraju, ima puno miješanih brakova, ne možeš nekome brojati krvna zrnca. Prije samog rata, to nismo ni gledali. Kao ni danas, što ja imam od toga? ili da se živciram oko toga tko mi je zapalio kuću. Neću ga naći nikada. Makar da ga nađem, sigurno nećemo sjesti na kavu - govori kroz smijeh.
Brat mu je umro od raka.
- On je bio cijelo vrijeme u ratu i u Oluji. Vrlo mlad je umro, imao je 50 godina. Je li to normalno vrijeme da čovjek samo umre? Mnogi su ovdje, dečki njegovih godina, tako umrli. Kao i ovaj sad nedavno dečko, bio je najmlađi dragovoljac, bio je maloljetan za vrijeme rata. I njega je odnio rak, u 53. godini. Takvih priča ima puno. Mnogi nisu doživjeli 50 godina. I sad je pitanje zašto, svi su bili povezani s ratom. Ja sam siguran da je moj brat sve to držao u sebi, i rat, i ono čime je bio razočaran nakon rata. To što su se ta očekivanja koja su svi oni imali, ispuhala. Nije baš ispalo tako kako su oni mislili i za što su se borili - govori.
Ono što ga boli, kao i dosta njegovih sugrađana, je što se za obljetnice Petrinja nekako izbjegava, što dolaze delegati, ali baš premijer i predsjednik, ne.
- Notorna je činjenica da je Petrinja nakon Vukovara grad s najviše žrtava. 500 ljudi je poginulo. Ljudi su ljuti jer se favorizira Knin, Vukovar. Što i je normalno, ali nikad da nitko nije došao s vrha? A ljudi to ovdje očekuju. ne delegate, ne predstavnike. Njih. Ni Tuđman se nije vratio u Petrinju nakon rata - objašnjava.
Stvara se novi grad
Njegovi snovi i očekivanja nakon rata su bili jednostavni.
- Nisam dolazio na novo, nego među svoje. Ja sam se počeo baviti novinarstvom u ovom kraju, za Petrinjski list. Bavio sam se fotografijom, pa sam bio u Večernjem listu, Pixsellu, pa PS portalu i sad imam svoj 'Evo priče'. I tad, kad sam se vratio, htio sam napraviti povijest ovog grada. Zabilježiti kako taj grad nakon rata ipak živi. Nisam očekivao previše od politike jer ni oni tada nisu baš bili na nekom nivou. Ljudi se nisu brzo vraćali, ali je patriotizam prema gradu dovukao ljude natrag. Postoje tradicije vinogradara, lovaca, ribiča. Njima je to njihov zakon i nema tu što dalje - govori kroz smijeh.
Za Cobru, potres 2020. je imao i dobru stranu: Petrinja, Glina, Sisak i prostor oko njih su došli u fokus i medija i Vlade.
- Bavim se novinarstvom od 2000. Bio sam svjedok svih tih vlasti i političkih događaja. neki ljudi sarkastično kažu da je dobro da se potres dogodio. Da nisu ljudi poginuli, tko zna, to je najgori gubitak svega toga. Od tog potresa se kraj počeo razvijati. Po prvi put ljudi imaju nekakav osjećaj da će nešto napokon biti u redu. Da se stvara neki novi grad, neka nova Petrinja za generacije koje će za 20 godina stati na svoje noge i ići u svoj život. Njima će, nadam se, biti puno bolje i bit će ovo lijep grad. Bio je i nekad. Petrinja je bila proglašena za najljepši mali grad Univerzijade. Dobila je zlatni lampaš koji je cijelo vrijeme visio u parku. Onda nije bilo tako vandalizma. Naravno da je postojalo, ali se rješavalo vrlo brzo. Taj lampaš, bio je ukras Petrinje. Nitko ga nije dirao, nitko nije imao muda. Da je, ljudi bi ga sami našli. Danas je to nemoguće. Nekako su ljudi bili drugačiji, imali su više časti. Rat je na to puno utjecao, a i svijet se mijenja. Nekad si imao dva tri kanala, sad ih imaš 300. Vidiš nasilje gdje god hoćeš. Ljudi se osamljuju, udaljuju. Nekad je bilo normalno da ti netko pozvoni na vrata nenajavljen, pozoveš ga unutra. To je bilo to. Sve se promijenilo, i naravno da je - govori.
Petrinja uzima novi zamah, za Cobru, to je nova šansa koju će građani iskoristiti.
- Dobro je što u Petrinji ima obrta i što na tome počiva gospodarstvo. Dobro je što ima i taj Centar za mlade 'Laura' koji osmišljava aktivnosti za mlade, da ipak imaju neku zabavu. Mi smo prije često išli u Zagreb, a Petrinja je imala odlične zabave i događaje. To treba vratiti da mladi odrastaju neopterećeni, da onda imaju volje i želje nešto kreirati. Da nisu opterećeni politikom. Iako, kad smo kod politike, zanimljivo je da se ovdje sve pokreće tek sad kad su nam i gradonačelnica i premijer iz iste stranke. Ali to je tako, i to sad ti mladi trebaju iskoristiti. Grade se škole, vrtići, Pedagoška akademija je još uvijek jaka, oduvijek je i bila. Stiže novac. To je super za mlade koje ne zanima politika, a politika ne bi trebala zanimati nikoga. Vrijeme je da ti mladu uzmu stvari u svoje ruke i stvore svoju Petrinju - zaključuje Cobra, novinar, povratnik, svjedok vremena i ljubitelj Petrinje koji čeka da 'ljudima dođe iz gu*ice u glavu i vrate se u ovaj prekrasan grad'.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
