'Za psihološku pomoć u bolnici su me u veljači naručili tek za listopad, a ja propadam...'

Prošle je godine ostala bez supruga, preminuo je od karcinoma u svojim ranim 40-ima, borio se, zajedno su se borili najviše i najjače što su mogli. Nakon njegove smrti ostala je sama, djecu nisu imali, ostale su uspomene i ogromna bol. 

- Dan nekako i preguram, radim, obavljam što moram, ali kad dođem kući, našoj kući, u samoću, počinje moj svakodnevni užas. Depresivna sam i suicidalna, dvaput sam pokušala dići ruku na sebe. Želim pomoć, trebam pomoć, ali u ovako posloženom sustavu te pomoći nema - govori nam još uvijek mlada žena, udovica, uz uvjet anonimnosti. Ima dijagnosticiranu depresiju, liječnicima se javila ubrzo nakon suprugove smrti. 

- Dobila sam antidepresive, tablete za spavanje jer uopće ne spavam, tek dva, tri sata, i razgovor s psihijatrom svaka dva, tri mjeseca. Rečeno mi je da se javljam na kontrolu za mjesec dana, ali me uspijevaju naručiti tek za tri mjeseca, nema termina, nastavlja žena. 

Ponuđena joj je grupna terapija kroz šest tjedana, za radnog vremena, da dolazi u dnevnu bolnicu svaki dan.

- To si vremenski odnosno financijski ne mogu prouštiti. Sama sam, ne mogu na bolovanje od šest tjedana, sa čim ću tako plaćati kredite? Kad sam rekla da je to za mene ogroman luksuz, mjesec i pol dana otići na bolovanje, ponudili su mi terapiju dva do tri puta tjedno, isto u dnevnoj bolnici, što si mogu organizirati pa nekad raditi poslijepodne, no ta mi je terapija u veljači ponuđena tek za - listopad, govori žena. 

- U veljači su me naručili za listopad, što znači osam mjeseci čekanja u agoniji. Svaki dan se borim sa sobom, povlačim od ljudi, razmišljam o samoubojstvu. U tih osam mjeseci mi je samo postajalo sve gore. Teško mi je bez supruga, i proganja me misao da sam mogla, i trebala više učiniti za njega, da sam se više trebala boriti s liječnicima. Znam da je imao jako agresivan tumor, ali bi barem još neko vrijeme poživio, možda. Nama je svaki dan više bio vječnost, kroz suze će žena. Racionalno, zna da je za njega sve učinila, a opet, u toj užasnoj samoći, misli da je trebala učiniti i više. 

- Razmišljam kako nije morao otići u takvim užasnim bolovima. Barem to. Ta me misao proganja...dodaje.  

- Krenut ću u listopadu na terapiju, uz posao, ali kako mogu ostavljati ljude da tako dugo čekaju? Pa nama je agonija svaki dan, zaključuje naša sugovornica. Poznato joj je, dodaje, još nekoliko slučajeva poput njenog. 

- Borimo se s mišlju da dignemo ruku na sebe, i tako odemo onima koje najviše volimo, kaže.

Hitno potrebna Nacionalna strategija

Svakoga dana u Hrvatskoj se, u prosjeku, ubije dvoje ljudi, što je godišnje, podaci su Državnog zavoda za statistiku, oko 700 osoba. Da bi se te smrti spriječile, potrebno je što hitnije izraditi Nacionalnu strategiju za borbu protiv suicida, koja u Hrvatskoj još uvijek ne postoji, upozoravaju u udruzi Životna linija, osnovanoj u želji da pomognu onima koji pate od depresije, a suicid je najgori oblik koji iz nje može proizaći. Trude se povećati kvalitetu života depresivnih i suicidalnih osoba na području Hrvatske. 

- Znanstveno je dokazano da su lijekovi i psihoterapija dva ravnopravna stupa izliječenja. Lijekovi su dostupni, ali psihoterapija nije, Hrvatska po tome jako zaostaje. Lijekovi pomažu, korisni su, nužni, ali je potrebno ravnopravno oboljelima pružiti i psihoterapiju, u protivnom, ako se sustav oslanja samo na lijekove, pacijenti imaju jako nisku kvalitetu života, bez napretka. Lijekovi samo ublažavaju simptome, kaže Tin Pongrac, predsjednik Životne linije i Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje. 

- Radimo na tome da se preko HZZO-a može doći i do privatnih psihoterapeuta, kao što se već može do stomatologa i drugih liječnika. Hrvatska mora puno više ulagati u prevenciju suicida i psihoterapiju za sve građane, jer nakon pandemije imamo porast anksioznosti i depresije od najmanje 20 posto, a vjerojatno i 30, 40 posto, naročito među djecom i mladima. Sramotno je da se ništa ekstra ne želi izdvojiti da se pomogne ljudima, ništa nakon pandemije nije unaprijeđeno, navodi Pongrac. Najviše, kaže, nedostaje psihoterapeuta, onih koji liječe razgovorom, a ne samo medikamentima.

- O uključivanju privatnih psihoterapeuta u javno zdravstvo pregovaramo s Ministarstvom zdravstva, ali je otpor prevelik - zbog novca, birokratske inercije, ne znam koji su tome razlozi. Mijenja se samo nužno, a u prevenciju ulaže premalo, zaključuje Pongrac. Udruga ima grupe za emocionalnu potporu odnosno grupne analize, besplatno. Terapija se odvija i u popodnevnim satima, kako bi ljudi mogli doći nakon posla.

Veće i manje bolnice smo pitali kako organiziraju dnevne bolnice za psihijatrijske dijagnoze. Iz KB Dubrava u Zagrebu odgovaraju kako imaju 15 psihijatara u Klinici za psihijatriju, i postoji više terapijskih programa u ambulantama i dnevnim bolnicama. Ambulante im rade i popodne, kad postoje grupne terapije za nošenje sa stresom. Na uključivanje u dnevnu bolnicu najduže se čeka šest tjedana, navode. 

Opća bolnica Zadar odgovara da na Odjelu za psihijatriju imaju zaposleno osmero liječnika specijalista psihijatrije i dva specijalizanta. Imaju i dnevnu bolnicu koja za sad radi u jutarnjoj smjeni, nju je jedino moguće organizirati zbog postojećeg broja liječnika, medicinskih sestara i prvostupnica te radnih terapeuta. I Opća bolnica Nova Gradiška u psihijatrijskim ordinacijama organizira liječenje od 7 do 15 sati , u dnevnoj bolnici, na uputnicu. Pacijent mora biti na bolovanju, jer ne postoji opcija popodnevnog boravka u dnevnoj bolnici. Opća bolnica Virovitica kaže da im dnevna bolnica radi isključivo prijepodne, pacijenti dolaze dvaput tjedno.