Sadika Biluš bila je jedina internistica koja je ostala u ratnoj bolnici Vukovar do zadnjeg dana. Bila je iznimno hrabra; tajno je snimala razrušeni grad, ranjene i ubijene.. Završila je u logoru. Umrla je 2. svibnja
IN MEMORIAM - SADIKA BILUŠ
Vukovarska heroina svoj život je posvetila medicini, bila oči u oči s krvnikom, preživjela logor
Čitanje članka:
4
min
“U času kad stupam među članove liječničke profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samoga začeća. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se moja medicinska znanja upotrijebe suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano i slobodno, pozivajući se na svoju čast”, zaklela se Hipokratovom zakletvom, prije više od pedesetak godina, prim.dr. Sadika Biluš, ugledna internistica i gastroenterologinja, ratna liječnica vukovarske bolnice tijekom Domovinskog rata. Upravo kako je i obećala, u najtežem periodu svojega života stavila se u službu humanosti, mjesecima danonoćno pomažući teškim ranjenicima koji su u vrijeme okupacije Vukovara pristizali u bolnicu. Imala je tad 48 godina, bila je majka dvoje djece, živjela je u Vukovaru koji je iznimno voljela i bila jedini internist koji je ostao u bolnici u vrijeme kada je u njoj bio pakao, jer svi su ostali, Sadikine muške kolege, pobjegle iz grada.
Sadika je rođena u Živinicama u BiH. Još je u osnovnoj školi odlučila da će biti liječnica jer joj je tad otac Hrusto Bajrić teško obolio od raka. Vidjevši ga kako se pati, odlučila je da će život posvetiti liječenju drugih. Na studij medicine otišle je u Beograd. Bila je prva žena koja je završila beogradski Medicinski fakultet prije roka iako je, kako je svojevremeno rekla, to bilo teško vrijeme za žene - gledalo ih se kao niža bića.
U Beogradu je upoznala inženjera Dionizija Sabadoša, koji ju je doveo u Vukovar. Udala se za njega. Nažalost, upravo mu je ona dijagnosticirala aneurizmu mozga, od koje je i umro u 31. godini. Ostala je udovica sa sinom Dariom. Nastavila je raditi u Vukovaru kao liječnica. Kasnije se udala za Davora Biluša i s njim dobila kćer Marinu. Godinama je gradila karijeru internistice i gastroenterologinje te postala jedan od vodećih stručnjaka u tim poljima.
Oči u oči s krvnikom
A onda su prvi ranjeni hrvatski policajci pristigli u vukovarsku bolnicu, nakon napada na njih u Borovu Selu. Za Sadiku je taj dan bio početak nepreglednog niza mučnih i teških dana s ranjenicima koji su, kako je vrijeme odmicalo, pristizali u bolnicu u sve većem broju.
Danonoćno je, s ostalim liječnicima koji su izabrali ostati u vukovarskoj ratnoj bolnici, liječila stotine ranjenika, bez obzira na njihovu nacionalnost, u uvjetima koji su daleko od normalnih.
“Mogla sam otići, kao i mnoge moje kolege, ali kako napustiti te ranjene ljude? Nije mi to palo na pamet. Pa, položila sam Hipokratovu zakletvu”, govorila bi Sadika.
Iako je tijekom kasnijeg života rijetko pričala o ratnim danima u Vukovaru, nije skrivala da su joj 17 i 18. studenoga 1991. godine zavijek ostali u sjećanju.
“Te noći, 17. studenoga, kad je pao Vukovar, u bolnicu je došlo više od četiri tisuće Vukovaraca. Nadali su se da će u bolnici biti sigurniji, a dogodilo se upravo suprotno. Četnici su smatrali da je bolnica leglo ustaša i da se tu krije naoružanje. Kad je došao Šljivančanin, počeli su s odvajanjem žena od muškaraca, ranjenika od medicinskog osoblja. Čula sam da netko doziva moje ime. Vidjela sam Šljivančanina kako stoji u dvorištu bolnice. Rekao mi je da uđem u vojno vozilo, ali ja sam mu rekla da ostajem sa svojim ranjenicima. Na to mi je rekao: ‘Doktorice, ne budete li pametni, do navečer ode glava’. Izveo me je iz podruma bolnice zagrlivši me oko ramena. To je bilo pokvareno, nešto najgore što mi je mogao učiniti”, ispričala je Sadika.
Tijekom okupacije Vukovara je i video snimcima dokumentirala sve što se oko nje događalo: granatiranje bolnice i grada, ranjenike koji pristižu bez udova, žene i majke koje su ostale bez svoje djece... No sve joj je to oduzeo Šljivančanin u bolnici.
Kao i ostali djelatnici bolnice, i dr. Biluš je odvedena u logor. Prvo u Negoslavce, a potom u Sremsku Mitrovicu, gdje su je i fizički i psihički zlostavljali.
’Ćelija za doktoricu’
U znak otpora zlostavljanjima ljudi štrajkala je glađu. Tamo se u jednom trenutku i pokušala ubiti objesivši se o jednu šipku u samici u kojoj je bila zatvorena, no šipka je puknula i Sadika je pala na pod. Dugo to nikome nije ispričala. Njezina su ratna svjedočanstva objavljena u dokumentarnom filmu “Ćelija za doktoricu”, u kojemu je ispričala sve svoje najskrivenije tajne.
Oslobođena je 6. prosinca 1991. godine, na svoj rođendan, u razmjeni zarobljenika. Ta je simbolika ponovnog rođenja nikad nije napustila.
Iako se nakon rata preselila u Zagreb, odnosno u njemu naprosto ostala nakon odlaska iz Vukovara, u svoj grad na Dunavu odlazila je često. Kuću u Vukovaru je obnovila, a radila i u vrtu kad god je imala vremena.
U Zagrebu je, nakon rata, osnovala Polikliniku Tomi u Velikoj Gorici, u kojoj je radila sve do posljednjih tjedana svoga života. Posebno se istaknula humanitarnim radom i nakon potresa 2020. godine kad je, kao liječnica s više od 77 godina, pružala besplatnu medicinsku pomoć stanovnicima Banije.
Kad joj je protekle godine preminula kći Marina, kojoj je upravo ona dijagnosticirala tešku bolest, Sadika se od toga gubitka nije oporavila.
Preminula je 2. svibnja 2025. godine, točno 34 godine nakon što je kao dežurna liječnica dočekala prve žrtve masakra u Borovu Selu. Otišla je u 83. godini, nakon kratke i teške bolesti, daleko od svog voljenog Vukovara. Baš kao i njezina prijateljica i ratna kolegica, doktorica Vesna Bosanac, i Sadika je radila sve do nekoliko tjedana prije smrti.
Odlikovana je Medaljom časti Hrvatske liječničke komore za
izniman doprinos medicini i društvu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
