Autori su u zagrebačkom HNK govorili o svojoj knjizi koja opisuje dane koji su oblikovali našu povijest i sudbine sve do danas
'OSAM DANA U SVIBNJU'
VIDEO Goran Gavranović i Boris Rašeta: 'Svijet kakav poznajemo nastao je 8. svibnja'
Čitanje članka:
5
min
Na tribini Razotkrivanje na Festivalu svjetske književnosti predstavljena je knjiga Osam dana u svibnju (Fraktura, 24sata, 2025.), čiji su autori novinar i pisac Boris Rašeta te direktor i član Uprave 24sata Goran Gavranović. Knjiga istražuje kako je izgledao Zagreb početkom svibnja 1945. godine, u dramatičnoj atmosferi pada Berlina i vijesti o Führerovu samoubojstvu, a u njoj su prisutni brojni junaci, od velikih povijesnih figura poput Josipa Broza i Miroslava Krleže, do običnih ljudi iz Zagreba. Razgovor s autorima moderirao je povjesničar Hrvoje Klasić.
Pokretanje videa...
01:25
Rašeta i Gavranović u svojoj knjizi ispisuju povijest jednog trenutka te s puno humora, živo i brzim, frenetičnim tempom oživljavaju dramatične i važne dane koji su doveli do konačnog pada NDH i uspostave nove Jugoslavije i na taj način oblikovali našu povijest i sudbine sve do danas.
- Ovo je knjiga koja nije napisana revizionistički. Svaki povjesničar mogao bi pozavidjeti na analizi i istraživanju koje se u njoj može uočiti - rekao je Hrvoje Klasić u uvodnom obraćanju.
- Svijet kakav danas poznajemo zapravo je svijet koji je nastao nakon 8. svibnja. Svijet se bitno promijenio nakon Drugog svjetskog rata. Ti događaji možda danas više nisu toliko bitni u smislu da nam određuju neposrednu stvarnost kao što je to bilo prije nego što je pala željezna zavjesa, ali svijet koji poznajemo nastao je tada. To je za sve nas jako bitno, ali prema tome ne trebamo imati odnos tog nekog strahopoštovanja. Trebamo o tome nešto znati. Ta generacija, pa čak i oni koji su tada bili djeca, polako nestaju i važno je zabilježiti njihova sjećanja - rekao je Gavranović, objašnjavajući što ih je potaknulo na pisanje ove knjige.
- Osam dana u svibnju je zato što se jasno sugerira da je to priča o 1945., o kraju Drugog svjetskog rata. Mi knjigu počinjemo s kratkim pregledom 1943. i 1944., ali naravno da knjiga ne završava 8. svibnja, mi to produžujemo do 15. svibnja, a završavamo s pismom Josipa Horvata, dakle sve traje do kraja 1945. - nadodao je kako bi objasnio naslov knjige.
- Sam taj odlazak vlasti NDH iz Zagreba, odlazak poglavnika i dijela vojske nikada nije baš jasno objašnjen. Događaju se i osobne i povijesne drame tih dana, a sažimajući ih možemo stvoriti priču koja traje puno dulje.
U knjizi su prisutne brojne povijesne ličnosti, a na pitanje što bi ih upitao kada bi imao priliku, Boris Rašeta odgovorio je sljedeće:
- Sve bi se moglo svesti na pitanje: Zašto? Zašto su to napravili? Ali kad smo već kod povijesnih ličnosti, u fajlovima u Hrvatskom državnom arhivu postoje ogromni primjeri neiskorištene povijesne građe o njima. Dosje o Paveliću ima na tisuće stranica, spominje se čak i da je poglavnik imao najduže uši koje je itko ikada vidio. A da ne spominjem da je on nekoliko dana prije pada države otišao na sastanak sa svojom ljubavnicom koji je trajao više sati. Ona je inače bila žena njegova prijatelja i liječnika Mile Budaka. Dakle, vi imate situaciju u kojoj se država raspada, a on odlazi na dva sata ljubavnog sastanka i pred sam kraj režima troši vrijeme na ljubavnice, i to čak dvije. Pavelić je također bolovao od šećera i pušio otprilike 100 cigareta dnevno, što je idealan materijal za knjigu ove vrste, knjigu koja informira čitatelja, ali koju je istovremeno moguće čitati na plaži.
Gavranović se pak osvrnuo na to koja bi pitanja postavio Mačeku i Stepincu kad bi imao priliku s njima porazgovarati.
- S Mačekom bih svakako vodio razgovor o tome zašto nije pristao na ponudu Njemačke da on vodi Hrvatsku i bi li uopće pristao da je znao što će se dogoditi. Njemu je tada nož non stop bio pod vratom, i to ustaški nož, on je proveo nekoliko mjeseci u Jasenovcu. Pitao bih ga bi li drugačije postupio da je znao što će se dogoditi. A s obzirom na to da je Stepinac i dalje bolna i nedorečena tema, to bi možda bio razgovor koji nije za javnost. Mi o tom njegovom zakulisnom djelovanju za vrijeme NDH mnogo toga još uvijek ne znamo. On je jako puno intervenirao za spas različitih ljudi koji su bili uhapšeni, a vlast NDH ga je baš izigravala. Pitao bih ga je li mogao možda još nešto učiniti nakon što je vidio da mu lažu - rekao je Gavranović.
Klasić je naglasio kako ovo nije samo knjiga o Titu i Paveliću nego ona daje i perspektivu običnih ljudi koji su također imenom i prezimenom navedeni u knjizi.
- Tu imamo svećenika koji je podržavao ustaški pokret i na kraju rata se povukao, od početka je prilično iskren i kritičan prema vlasti NDH, a relativno je nepoznat. Zatim Marko Mesić za kojeg se dugo kalkuliralo je li on rođak predsjednika Mesića, ali na kraju se ispostavilo da ipak nije - rekao je Gavranović.
- Tu je i Đuro Kumičić, saborski kvestor i vi imate scenu kada Pavelić silazi niz stube u saboru i predaje njemu vlast u Zagrebu, a onda u trenutku kada partizani ulaze u grad, on pada na koljena i viče kako će mu partizani kožu oderati. A oni su stigli i sve je bilo u redu - nadovezao se Rašeta.
Autori su se u razgovoru osvrnuli i na pitanje što bi se dogodilo da ustaše nisu odlučili pobjeći, već da su jednostavno ostali u Zagrebu i predali se.
- Bilo je tu masovnih egzekucija i suđenja i u ovoj situaciji, ali ne kao ono što smo vidjeli u Bleiburgu. Stvari bi se rješavale, ali mislim da bi se rješavale s puno manje krvi - rekao je Rašeta.
- Te godine, 1945., jako se lako mogla izgubiti glava, a mi konačne brojke zapravo ne znamo. I to zapravo uopće nisu brojke, to su nečiji roditelji, djedovi, bake... Kolateralne žrtve bi se u tom slučaju mogle izbjeći, ne bi stradavali studenti ili djeca kojima je netko drugi navukao ustašku uniformu - rekao je Gavranović.
Jedna od tema kojih su se autori dotakli u razgovoru s Hrvojem Klasićem bila je i priča o tome kako je namjerno dopušteno baš srpskim partizanima da oslobode Zagreb.
- Mislim da se tu radi o stavovima za koje nismo smjeli dopustiti da se razviju. Počeli smo nacionalizirati nešto što je internacionalni pokret. Partizanski pokret bio je jugoslavenski pokret. Dakako, postojali su tu slovenski, srpski i hrvatski partizani, ali tada se o tome nije na taj način razmišljao - objasnio je Rašeta.
Posljednje Klasićevo pitanje odnosilo se na činjenicu da u Zagrebu danas ne postoji Ulica 8. svibnja, a više ni Trg maršala Tita te na činjenicu da se Dan antifašističke borbe obilježava samo zato što se mora obilježavati, bez prave svijesti o njegovoj važnosti, na što su autori imali vrlo jasne i jednoznačne odgovore.
- Odnos prema antifašizmu apsolutno je državotvoran i apsolutno je potreban - rekao je Rašeta.
- U Zagrebu bi svakako trebala postojati Ulica 8. svibnja, a isto tako i Ulica Josipa Broza Tita - rekao je Gavranović i time zaključio tribinu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
