'Tuku nas, napadaju pištoljima i sjekirama, spremni smo na sve. Rad na Hitnoj nije za svakoga'

U Hitnoj sam već 28 godina pa ne znam otkud bih krenuo u svemu što sam vidio i doživio. Sjećam se, recimo, kako nas je čovjek dočekao sa sjekirom, pa smo ga kolega i ja savladali jer naprosto nismo imali vremena ni mogućnosti pozvati bilo koga drugog u pomoć, govori nam Silvio Šarec, medicinski tehničar Hitne pomoći u ispostavi Dugo Selo.

Djelatnici Hitne pomoći već dugo traže vraćanje beneficiranog radnog staža koji im je ukinut 1998. godine, a tim su povodom u četvrtak prosvjedovali ispred Nacionalne sveučilišne knjižnice dok je tamo bila sjednica Vlade. Nebrojeno su puta već govorili da je posao ljudi koji rade u izvanbolničkoj Hitnoj izrazito stresan i njihove priče zorno prikazuju da je tome doista tako. Silvio Šarec s početka teksta napad sjekirom je doživio kad je izašao na intervenciju gdje ih je čovjek pozvao zbog bolova u leđima. Dakle, ništa hitno niti po život opasno, ali taj isti čovjek koji ih je pozvao dočekao je ekipu u alkoholiziranom stanju i navalio na njih sa sjekirom. Smatrao je, naime, da nisu došli dovoljno brzo.

- U to sam vrijeme radio kao vozač Hitne. Čim smo došli, čovjek je iz kuće izašao pijan sa sjekirom. Supruga ga je nastojala spriječiti i smiriti, a doktorica koja je bila s nama u timu pobjegla je u vozilo. Kolega tehničar i ja smo savladali napadača jer nije bilo druge - priča nam Silvio Šarec.

'Emotivno otupimo'

U Hitnoj je počeo raditi kao mladac od tek 19 godina i kroz gotovo tri desetljeća staža taj mu je posao donio neizrecive stresove, šokove, situacije zbog kojih, kaže, "hitnjaci" naprosto emotivno otupe. Drugačije ni ne bi mogli funkcionirati. Jer Silvio, primjerice, živi i radi u Dugom Selu, malome mjestu gdje se ljudi većinom međusobno poznaju. Pa je tako doživio da je morao izaći na intervenciju u kojoj je reanimirao vlastitog tetka ili pokušao nakon prometnih nesreća spasiti život bliskom prijatelju, a jednom i kumu. Nažalost, nije bilo pomoći, i to je ono što čovjeka lomi.

- Sjećam se kad sam došao na intervenciju zbog prometne u kojoj mi je poginuo kum. Odmah sam prepoznao auto, ali to su situacije kad samo ideš probati učiniti sve što možeš. Nikad ne nosim posao kući, ne pričam o tome, iako mi je supruga anesteziologinja koja je nekad radila u Hitnoj i jako dobro razumije sve što proživljavamo. Ali postoje situacije kad se i kod kuće slomiš, tako je bilo nakon intervencije zbog prometne u kojoj mi je poginuo bliski prijatelj - priča nam Silvio pojašnjavajući što zapravo, među ostalim, znači ekstremni stres i uvjeti rada zbog kojih "hitnjaci" traže da im se vrati beneficirani staž.

'Spremni smo na sve'

Najgore mu je, ističe, kad na intervencije izlaze zbog djece. Ponekad su to prometne nesreće i djeca stradala uslijed trauma, a ponekad i djeca koju reanimiraju zbog srčanih zatajenja. Daju maksimum i učine sve kako bi pomogli, ali smrt odabire kad će biti jača i dijete im umire pred očima. Roditelji posve shrvani plaču i raspadaju se, no djelatnici Hitne ne smiju. Jer upravo oni moraju biti podrška roditeljima u tim prvim trenucima kad dožive najgore u svojim životima.

- Zato posao u Hitnoj ne može raditi svatko. Specifičan je. No drže nas, među ostalim, i one lijepe i pozitivne priče. Nedavno smo reanimirali dečka od 17 godina koji se srušio na igralištu tijekom nogometne utakmice. Spasili smo ga i poslao nam je video zahvale iz bolnice - priča nam tehničar Silvio, kojemu su psovke i uvrede svakodnevica, a to je, kaže, osobito prisutno zadnjih godina.

Medicinski tehničar iz Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, Samuel Jelušić, ističe tužnu činjenicu da nekoliko njegovih kolega u Zavodu više nema jer su se odlučili na suicid. To je problem, kaže, o kojemu nitko javno ne govori. Teško je, ističe Samuel Jelušić, dokazati da su ta samoubojstva počinjena isključivo zbog rada na Hitnoj, ali nitko ne može osporiti da je stres s posla utjecao na odluku tih nesretnih ljudi da skončaju vlastiti život.

MINISTARICA O UVJETIMA Hrstić nakon prosvjeda: 'Struka smatra da nema elemenata za beneficirani staž u hitnoj službi'

- Verbalni napadi, psovke i uvrede naša su svakodnevica. Povremeno su tu i fizički napadi. Sjećam se jednom kad smo došli na intervenciju i čovjek je bio alkoholiziran. On i drugi čovjek koji je bio s njim zasuli su naše vozilo ciglama čim smo stigli. Razbili su tim ciglama cijeli kombi, a mene je jedna pogodila u leđa - priča nam Samuel Jelušić dodajući kako stalno sluša priče svojih kolega od kojih su mnogi doživjeli da ih ljudi napadaju noževima ili pištoljima.

Zna i za situaciju kad je čovjek koji je pozvao Hitnu na ekipu nahuškao svog dobermana čim su ušli u dvorište. "Hitnjaci" su se spasili tako što su svi odreda pobjegli popevši se preko ograde.

- U ljudima se, čini nam se, pojačava agresija kad su nemoćni. Nekoliko minuta im djeluje kao vječnost, pa nas optužuju da namjerno ne dolazimo dovoljno brzo jer sjedimo i pijemo kavu, psuju nas, govore nam da će nas ubiti. U ovom poslu uvijek očekujemo takve situacije i moramo biti spremni na njih, kao što moramo biti spremni izmaknuti se i zaštititi u takvim napadima - ispričao nam je Samuel Jelušić.

Jedan djelatnik Hitne iz Slavonije koji na tom poslu radi gotovo 20 godina ogorčeno nam je rekao da je izjavu ministrice Hrstić o tome kako posao nema psihološki utjecaj na njih doživio kao pljuvanje u lice.

- Već kad čuješ da ti dispečer javlja da novorođenče ne diše ili da je palo s kata, pod stresom si istoga trenutka. A da na kažem da taj dispečer 112 koji nas šalje po to dijete ima beneficirani radni staž! Juriš koliko god je potrebno samo da što prije dođeš do tog djeteta. Vidiš slike kojih se ne možeš otresti danima i godinama. Pamtim sve najužasnije prizore koje sam ugledao kao 'hitnjak'. Nitko te ne nauči kako se s time nositi, moraš sam naći neke svoje ventile da to otpustiš jer stres se odražava na naše zdravlje kao i na vaše - ističe naš sugovornik koji podržava prosvjed "hitnjaka".

Ipak, smatra kako bi bolja opcija možda bio i skraćeni radni vijek.

Kraći radni vijek

- Realno bi radni vijek 'hitnjaka' trebao biti do 55. godine. Ako si nakon toga sposoban dalje za taj posao, odeš na liječnički i produljiš staž. Jer, ako ćemo iskreno, tko od liječnika, tehničara ili vozača sa svojih 60 godina može reći da je sposoban za ovaj posao? Pa mi u 3 ujutro jurimo na događaj, ne znaš što te čeka, ulaziš u nečije domove, tamo te čekaju tko zna kakvi ljudi, neki nas napadaju i verbalno i fizički, nekad moraš ući u blato do koljena, penjati se na peti kat, nositi pacijenta, nositi reanimacijsku torbu koja ima 25 kilograma. Sa 60 nemaš reflekse biti vozač, nemaš snage skakati po kanalima, u kanalizacijske odvode, nemaš fokus biti tehničar, ne vidiš više dobro ni po danu, a kamoli po mraku. Kao vozač nemaš pravo na pogrešku! Jedna pogreška i ti si ili u zatvoru, nosiš nekoga na duši, ili si mrtav. Ljudi se potroše na tom poslu baš jako - kaže naš sugovornik koji je tijekom karijere doživio brojne neugodne situacije.

No on voli svoj posao i ne želi ga ostaviti, iako može.

- Zašto nitko ne spominje da bismo mi trebali biti bolje zaštićeni, da bi se napad na nas trebao karakterizirati kao napad na službenu osobu? Pa mi često doživljavamo napade, vrlo neugodne, a ulazimo u kuće i stanove ljudi gdje nemaš pojma tko će te dočekati i kako raspoložen. Često nam psuju sve po spisku jer misle da ne radimo posao kako treba, jer su nešto vidjeli na filmu pa misle da i mi to moramo tako - priča dalje naš sugovornik i kaže kako bi bilo sasvim logično da djelatnici Hitne pomoći imaju beneficirani radni staž, jer ako ga imaju balerine i operni pjevači, onda trebaju i oni.

Prije tri godine, kad su prosvjedovali mladi liječnici tražeći od Ministarstva zdravstva bolji tretman i uvjete rada, svoja iskustva ispričao nam je tad 28-godišnji dr. Fran Stjepan Naranđa, koji je na kraju Hrvatsku ostavio iza sebe te otišao živjeti i raditi u Englesku. Govorio nam je o svojem radu na Hitnoj u Hrvatskoj na koji ga nitko nije mogao pripremiti.

- Mislim da me nitko nije mogao pripremiti na napade nožem, prijetnje vatrenim oružjem, fizičke nasrtaje, verbalne prijetnje... Jer nakon fakulteta dolazite na taj posao s mišlju da ćete pomoći nekome na terenu, a odlazite sa strahom za svoj život i pomisli: ‘Zašto sam ja još ovdje?’. Koliko puta ulazite u nesporazume s pacijentima kojima imamo najbolju namjeru pomoći, a osjećaju se ugroženo zbog odluka koje donosimo baš u najboljoj namjeri. A da ne pričam o tim prelascima s jedne katastrofalne intervencije pune tragedije i smrti na drugu u kojoj morate biti opet sto posto fokusirani na novi slučaj, iako ste netom prije toga, recimo, izgubili dijete i majku u nekoj nesreći - ispričao nam je tad dr. Naranđa priznajući da je kao mladi liječnik bez iskustva, gurnut u vatru posvemašnjeg stresa, u početku na intervencijama znao biti doslovno paraliziran od straha.