Tuđmanovci protiv Tuđmana

U prosincu 1990. Hrvatska je još bila u sastavu socijalističke Jugoslavije. Međutim, iako je 22. prosinac bio datum koji se inače obilježavao kao Dan armije, za Hrvatsku i njezine građane taj će datum dobiti novo značenje. Tog dana demokratski izabrani višestranački sabor donio je Odluku o proglašenju Ustava Republike Hrvatske. Ali ono što tad nije predstavljalo problem niti predmet rasprave, 35 godina kasnije ispostavit će se kao najveći prijepor u vezi spomenutog Ustava. Taj prijepor često se izražava kroz nekoliko pitanja, odnosno nedoumica koje otprilike glase: spominje li se u Ustavu uopće antifašizam, te ako spominje tko ga je i zašto u Ustav stavio? Predmet spora su “Izvorišne osnove” u kojima stoji da se hrvatski državnopravni kontinuitet, između ostalog, očituje u “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”.

Odgovor na pitanje što ovaj citat ustvari znači trebao bi dati onaj na čije je inzistiranje u Ustav i ušao. A taj netko je isključivo Franjo Tuđman. Naime, za razliku od ostatka teksta, koji je sastavila višečlana ustavna komisija, “Izvorišne osnove” osobno je napisao prvi predsjednik RH. Da će na antifašističkom nasljeđu inzistirati, Tuđman je dao naslutiti početkom 1990. na Prvom općem saboru HDZ-a. Tom prilikom, objašnjavajući zašto se u osnivačkim aktima te stranke spominju partizani i komunisti, Tuđman je izrekao i ovo: “U svojim programskim osnovama mi smo se pozvali na avnojska i zavnohovska načela ne zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih i međunarodnopravnih razloga. Naime, u avnojevsko-zavnohovskim osnovama za izgradnju jugoslavenske državne zajednice bila su sadržana načela pune ravnopravnosti svih naroda, a također prava svakoga, pa dakako i hrvatskoga naroda, na samoodređenje do odcjepljenja. Riječ je, naime, o tome da se sa ZAVNOH-om utemeljenom Federalnom Državom Hrvatskom - hrvatski narod na kraju Drugoga svjetskog rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila. A to je bilo od dalekosežne povijesne važnosti. Ako ne može biti dvojbe da je hrvatski narod skupo stajalo uspostavljanje Titove jugoslavenske federacije, onda se još manje može dvojiti o tome da bi bez SR Hrvatske njegova sudbina bila neusporedivo teža. Da nije bio i na strani pobjednika, hrvatski narod, nakon propasti NDH s osovinskim silama, ne bi mogao izbjeći plan četničkog genocida, posljedice kojega su mogle biti katastrofalne. Osim toga, nikad se ne smiju smetnuti s uma povijesne zasluge zavnohovske Hrvatske (što će reći hrvatskih komunista i partizana) što je u Ustav Hrvatske konačno ušla Istra, te vraćena Rijeka i Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo”.

Da je Tuđman doista cijenio ulogu hrvatskih komunista u organiziranju i vođenju pobjedničkog antifašističkog partizanskog pokreta otpora pokazao je i nekoliko mjeseci kasnije. Kad je početkom svibnja 1991. umro Vlado Janić Capo, legendarni zapovjednik sisačkog partizanskog odreda, a nakon rata šef Tuđmanu u Generalštabu JNA u Beogradu, predsjednik RH je Capinoj obitelji uputio telegram u kojem, između ostalog, stoji: “U onim teškim i sudbonosnim danima na početku Drugog svjetskog rata Vlado Janić sa skupinom svojih drugova pripadnika Komunističke stranke Hrvatske pružio je primjer velike ljudske hrabrosti, političke odlučnosti i nacionalnog poštenja. Dan kad je Vlado Janić sa svojim odredom krenuo u antifašističku borbu Republika Hrvatska proglasila je svojim državnim blagdanom. Tim je činom nova demokratska Hrvatska na dostojan način iskazala koliko visoko cijeni osobni doprinos Vlade Janića Cape i svih onih koji su se pod antifašističkim zastavama borili za slobodnu Hrvatsku”.

Franjo Tuđman je u svakom trenutku svoga života, kao partizan, povjesničar, političar, pa i (ko)autor Ustava, imao jasan stav o vezi antifašizma i hrvatske državnosti. Zato zvuči nevjerojatno kad članovi HDZ-a i svi ostali koji se zaklinju u Tuđmana isto negiraju, a oslobodilački pokret, u kojem je on dobrovoljno sudjelovao, nazivaju zločinačkim. Posebno oni koji traže povratak “izvornom Tuđmanu”. Jer ako je nešto izvor Tuđmanova političkog aktivizma, onda su to prije svega komunizam i antifašizam.