U jednoj od najopasnijih zemalja na svijetu, otpor vode žene i djevojke koje ilegalno pohađaju tečajeve i fakultet. Zohan, dvadesetogodišnjakinja iz Afganistana, ispričala nam je kako je sve krenulo
ISPOVIJEST AFGANISTANKE ZA 24SATA
Talibani su im zabranili škole, pa su pokrenuli tajno učilište: 'Školovana žena je prijetnja...'
Čitanje članka:
6
min
Tajno se nalaze, koriste posebne aplikacije koje Talibani još nisu zabranili ili za njih ni ne znaju, skrivaju lica, koriste lažna imena, prave se kao da ne znaju puno toga. Ne, to nisu dileri, ubojice ili špijuni. To su djevojke i žene u Afganistanu, zemlji u kojoj im je zabranjeno da se obrazuju dalje od šestog razreda osnovne škole. Prisiljene su skrivati da se obrazuju, i to preko tajnog online učilišta kojeg vode četiri osobe. Među njima je i Zohan. Ima 20 godina i to je njeno lažno ime. Ne smijemo napisati niti iz kojeg je mjesta.
- Ovdje je pružanje obrazovanja djevojkama ili pomaganje djevojkama zločin. Zato djelujemo potpuno u tajnosti kako bismo bili sigurni. Ponekad je to zaista teško. Nekoliko puta su nam prijetili. Suočavali smo se s problemima. Ali uvijek govorim da ću pokušavati i da nikada neću odustati, jer postoji mnogo djevojaka, tisuće djevojaka kojima su ova sveučilišna inicijativa ili online tečajevi jedina nada. Ako bismo sve to zatvorili, sve bi bile razočarane. Zato uvijek kažem da ću pokušavati. Ne znam hoće li me uhititi ili nešto drugo, ali neću prestati s ovim jer je to moj san. Moj najveći san je da sve djevojke u našoj zemlji imaju priliku za obrazovanje i da budu školovane. I učinit ću sve što mogu da to ostvarimo - govori.
Razgovaramo preko video poziva, imamo 45 minuta da pitamo sve što nas zanima, a možda i kraće, ovisi o tome pokušavaju li ju uloviti. Do listopada nismo znali ni za Zohan ni za ovaj pokret otpora. Fotoreporter Pixsella Josip Mikačić s nekoliko prijatelja je išao na proputovanje Iranom, Afganistanom i Pakistanom. Javljao nam se preko Telegrama u večernjim satima, što god bi slikao i poslao, morao je brzo brisati za slučaj da ga Talibani zaustave i pregledaju mu uređaje.
- Zohan sam upoznao preko njenog brata koji nam je bio vodič. Ovdje mladi muškarci jedva nalaze posao koji je van poljoprivrede ako nisu Talibani, pa zarađuju kako stignu, među ostalim, i vođenjem rijetkih stranaca koji dođu. Poznata je afganistanska gostoljubivost pa će vas nerijetko pozvati u svoj dom, gdje svi otvorenije pričaju protiv talibanskog režima. Pili smo crni čaj sa šafranom i jeli kolače koje je njena majka napravila. Zohan nam je pokazivala svoje crteže i ispričala priču o njenoj borbi. Zanimljiv mi je bio njen pogled, tužan i pun nade u isto vrijeme. Dojmila me ta snaga i taj prkos kojeg ima u sebi, to je velika životna sila koja ju tjera naprijed. Dozvolila je da ju fotografiram uz uvjet da joj se ne vidi lice - priča nam Josip koji joj je ponudio da razgovara s novinarkom, na što je Zohan pristala.
'Zabranili su nam škole i sveučilišta'
Treba im financijska i logistička podrška. Želi da svijet zna da nisu odustale pa da ni svijet ne odustane od njih.
- Bila sam u 11. razredu kada su Talibani preuzeli Afganistan. Imali smo završne ispite, položili smo ih i upisali 12. razred. Nakon toga škole i sveučilišta su potpuno zabranjeni za nas. Nakon godinu dana objavili su da će učenice 12. razreda moći polagati završni ispit kako bi završile školu. Imala sam sreće i položila sam. Nakon toga mi je bilo jako teško. Prije sam svaki dan išla u školu, na tečajeve engleskog i druge edukacije. Kada su talibani preuzeli vlast, ostala sam kod kuće. Šest do osam mjeseci bila sam potpuno depresivna zbog situacije i svih ograničenja za djevojke. Nakon šest mjeseci počela sam crtati crteže koji su prikazivali situaciju u Afganistanu. Također sam napisala četiri izmišljene priče koje su prikazivale položaj djevojaka i žena u Afganistanu. Shvatila sam da depresija i tuga nisu rješenje, jer tako ne pomažem ni sebi ni drugima. Zato sam počela s online tečajevima. Najprije smo pokrenuli jedan tečaj. Istraživala sam kako osnažiti djevojke putem e-učenja. Objavila sam nekoliko istraživačkih članaka o položaju djevojaka, a zatim smo počeli podučavati djevojke kako provoditi istraživanja. Organizirali smo prvi tečaj i pridružilo se oko 300 djevojaka. Nakon završetka tečaja tražile su još nastave - priča Zohan.
Često mijenja brojeve kako ju Talibani ne bi pronašli, vijesti o edukacijama se šire uz pomoć vizuale koje radi ili usmenom predajom. Svakoga tko se prijavi, provjeravaju, da vide jesu li to Talibani koji ih pokušavaju uloviti i ubiti, ili zaista djevojke željne znanja.
- Nekoliko puta su nam prijetili, slali slike s oružjem i pokušavali nas zastrašiti. Jednom su mi čak hakirali WhatsApp pa sam promijenila broj. Ipak, ne odustajem. Kazne mogu biti vrlo teške. Jedan sveučilišni profesor koji je prodavao knjige u znak otpora bio je uhićen i nakon nekoliko mjeseci zatvora više nije mogao normalno hodati ni govoriti. Moja obitelj me podržava. Moja majka je izgubila pravo na obrazovanje tijekom prve talibanske vladavine prije 20 godina. Uvijek mi govori da ne smijem odustati - govori.
Majka joj je najveća podrška
Da bi se trebala obrazovati, vjeruje i njen otac i njena braća. No majka je najveća podrška.
- Pomaže mi u izradi plakata. Podiže me na noge kad mislim da je preteško i da ja to ne mogu više. Njoj je bilo jako teško. Nije smjela studirati, imala je 18 godina kad su Talibani zadnji put preuzeli vlast. Uvijek mi govori da ne trebam samo preživljavati, da se trebam truditi da živim. Ne želi da se meni dogodi što i njoj - objašnjava.
Od jednog tečaja narasli su na 11 fakultetskih programa i između osam i 11 tisuća upisanih djevojaka. Drže i tečajeve engleskog jezika, računalstva, javnog nastupa, šivanja, umjetne inteligencije.
- Nakon svakog tečaja organiziramo online dodjelu diploma i dajemo certifikate i to puno znači djevojkama, daje im osjećaj da su nešto napravile jer i jesu. Ponekad je teško sve to organizirati jer radimo volonterski. Počeli smo s tri osobe, a sada nas je oko 300 nastavnika i članova administracije. Rektor je profesor na javnom sveučilištu i njegov život je na kocki. Držimo i motivacijske tečajeve jer su mnoge djevojčice i žene pale u depresiju od zabrane, pati im mentalno zdravlje. Polaznice su i iz gradova i sa sela. Trudimo se pomoći i onima koje nemaju pristup internetu jer to je ovdje luksuz - govori.
Uključuju djevojke iz ruralnih područja koliko mogu, neke od njih se sastaju dok čuvaju stoku i tako skupa, preko jednog mobitela, zajedno uče. Učilište pokušava nabaviti uređaje i SIM kartice svima koje se prijave, no to je često teško i komplicirano. Zabrana obrazovanja nije samo oduzela školovanje djevojkama, nego i prijateljstva, jer se djevojke drugačije nisu smjele družiti. Nakon škole, pomagale bi u kući. Sad su nakon 12. godine života osuđene samo na to.
- Neke upisuju kratke tečajeve, neke baš studijske programe. Uživaju u učenju i pune su entuzijazma jer je ovo jedina mogućnost da se educiraju. Jako su sretne i često nam govore da je ovo jedini način da postignu svoje snove. Uz to, ovo ih izvlači iz psihičkih problema jer imaju zajednicu, imaju osjećaj da nešto korisno rade. Jako je okrutno što nam se oduzima sve, pa i prijateljstva - objašnjava.
'Želim diplomirati i doktorirati'
Svakih par minuta se osvrće kroz prozor iznad njene glave da vidi koliko je još sigurno razgovarati s nama. Većina njenih vršnjakinja je odavno udano, postale su majke i prije punoljetnosti. Zohanina obitelj za nju to ne želi. Daju joj pravo izbora. A ona samo želi slobodu da bira svoju sudbinu, da uči i da studira.
- Želim otići iz Afganistana, diplomirati i doktorirati. Trenutno studiram računarstvo i prijavljujem se za stipendije. Plan mi je otputovati u Iran ili Pakistan s ocem ili bratom, jer same ne smijemo putovati, i onda od tamo tražiti vizu. Ovdje mi ju ne bi dali. I onda mi je plan vani steći kontakte, pričati našu priču, još više osnažiti sveučilište i žene Afganistana - govori.
Talibani su prvo zabranili škole, pa sveučilišta, čak i škole za medicinske sestre i primalje.
- Mislim da su to napravili jer nas se boje. Boje se obrazovanih žena jer obrazovane žene znaju brinuti o sebi, ne trpe, nisu poslušne kako bi oni to htjeli. Školovana žena je najveći neprijatelj za Talibane. Strah ih je žena koje se mogu same o sebi brinuti jer to znači da oni ne mogu raditi sve što žele ženama. Mislim da je važno i da su žene obrazovane i zbog djece, ako je majka nepismena i djeca će biti. Naša najveća snaga je ako smo obrazovane. To nam nitko ne može oduzeti - zaključuje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
