U Domu za starije Trnje u Zagrebu puno je dugovječnih. Okupili smo četvero stogodišnjaka, s nama su podijelili svoje životne priče, mudrosti i tajne dugovječnosti
FANTASTIČNA ČETVORKA S TRNJA
Stogodišnjaci otkrili svoju tajnu dugovječnosti: 'Umjereno jedi, puno hodaj. Ples mi je gorivo'
Čitanje članka:
7
min
Sjećamo se atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., sjećamo se i bijega njegova sina, kralja Petra II u London, pamtimo i teške trenutke proglašenja NDH, Drugi svjetski rat - mi smo vam hodajuća povijest, kažu Stana Čakić, Štefica Puljko, Marija Katić i Dragutin Kremzir, zajedno im je skoro 400 godina! Jesu, svjedoci su brojnih povijesnih događaja, jer svakome od njih je gotovo, ili preko sto godina. Kažemo im kako nikome "ne bismo dali više od 85".
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
04:05
- Nemate nam što dati, imamo i bez toga puno godina!, smije se gospođa Stana, koja u studenom puni sto. Ne broji godine, kaže da nikad nije, nema vremena za to. A na našu primjedbu da je u ovome domu puno stogodišnjaka, pri čemu su najstarijoj korisnici 104 godine, Stana će k'o iz topa: "Pa ovo jest dom za starije, tko bi tu trebao živjeti?!"
- Sto ili dvadeset, meni je isto! Nikad nisam mislila da ću 'dobaciti' ovoliko jer nikad o godinama nisam ni razmišljala, kaže gospođa Stana. Ove smo izuzetne ljude okupili za stolom Doma za starije osobe na zagrebačkom Trnju, u kojem je puno dugovječnih. Nažalost, nisu nam se svi oni mogli pridružiti pa je najstarija za stolom gospođa Štefica, njoj su 102. Gospodin Kremzir ima 97, radni je vijek proveo kao liječnik obiteljske medicine. Kao liječnika i zamalo stogodišnjaka, pitamo ga za recept dugovječnosti.
- Kretanje! Kretati se, hodati, i umjereno jesti, odgovara od "šuba" gospodin Kremzir.
- Ujutro se treba dobro najesti, ja svako jutro pojedem kruha i pršuta, malo maslaca. Za ručak onda pojesti manje, a za večeru najmanje, recept je gospođe Marije, 96-godišnjakinje. "Najmlađa sam za ovim stolom!", uzvikuje ona. Stogodišnja gospođa Stana dodaje da se od prejedanja čovjek umori pa nije ni za što. Nikad ne jesti preko sitosti.
Sve gospođe promatramo s divljenjem, njihova lica jedva da su zabilježila sve te godine. Na pitanje koju kremu koriste, uglas odgovaraju kako je u pitanju, da je sad ne reklamiramo, ona stara krema u plavoj limenoj kutijici. Desetljećima samo ta, ili nikoja. Ili maslinovo ulje. Ništa puderi, kakvi serumi ili kozmetički tretmani.
- I puno vedrine, humora, puno plesa! Ja i dalje plešem svakoga dana: u sobi, sama, na hodniku doma, ma uvijek, to je moje pogonsko gorivo!, govori 96-godišnja gospođa Marija. Pokazuje nam nešto na mobitelu, brzo s njim barata, koristi se kamerom, internetom, ima "samo", kaže nam, Whatsapp za dopisivanje...
Svojih mladalačkih odlazaka na plesove prisjeća se 102-godišnja gospođa Štefica, izuzetno vitalna, bistroga uma, prekrasnog, zategnutog tena.
- Bilo je to vrijeme kad je svaka djevojka na plesu morala imati pratnju. Mi smo plesale, a mame su sjedile i gledale nas. S njima smo na ples dolazile, s njima i odlazile, tako je to bilo. Dugačak je moj životni put, svašta sam u životu prošla, nastavlja. Završila je školu za slastičarku, na zagrebačkoj Remizi otvorila slastičarnicu...
Nitko od njih četvero nije imao lak život, dapače. Kažu nam da su u djetinjstvu i mladosti često bili gladni, najveći je luksuz u to doba bio - kruh. Običan, bijeli kruh. Djetinjstvo ili mladost im je obilježio Drugi svjetski rat, pamte jako teške trenutke.
- Imam 97 godina, no zadnjih osamdeset i pet rođendana nisam slavio. Židov sam, i jako dobro pamtim svoj 12. rođendan, posljednji koji sam proslavio, 13. travnja 1941., tri dana nakon proglašenja NDH. Na taj su mi rođendan došli svi prijatelji iz židovske pučke škole. Ja sam jedini preživio, svi su drugi ubijeni u logorima, najviše u Jasenovcu. Otad ja više ne slavim svoje rođendane, ne mogu... govori nam gospodin Kremzir. Njegova je obitelj uspjela preživjeti, u poluilegali.
- Kad mi je kao Židovu te '41. zabranjeno nastaviti ići u školu, po Zagrebu sam obilazio knjižnice i čitao, ulazio sam tamo gdje me nisu pitali što sam. Učio sam koliko god sam mogao. Čitao sam i čitao, kao što danas puno čitam, upijao znanje..., prisjeća se 97-godišnjak. Dobro se sjeća Lee Deutsch, židovske djevojčice koja je prije rata bila velika dječja zvijezda HNK - najmlađa glumica koja je, sa samo pet godina, stala na daske tog kazališta. Mediji su je zvali "čudom od djeteta", "hrvatskom Shirley Temple". Gospodin Kremzir je s njom glumio u dječjoj kazališnoj skupini Dječje carstvo. Lea je kao 12-godišnjakinja stradala u holokaustu.
Nakon rata je završio medicinu u Zagrebu.
- Ti su, poslijeratni studentski dani, isto bili dani siromaštva, na ples baš nisam išao jer je trebalo imati odijelo i bolje cipele, to je bio luksuz. A i nisam baš volio nešto plesati.. smije se, prisjećajući se poznatih plesnjaka u Glazbenom zavodu u Gundulićevoj. Radio je prvo po "zdravstvenim stanicama" oko Varaždina, puno su ga seljakali, uvjeti su bili takvi da je u tim stanicama i živio, bez vode i kupaonice, spavajući na ležaju za pacijente. Kad se oženio, smije se, tako je znao prespavati i sa suprugom, koja bi mu navratila sa fakulteta u Zagrebu. Plaća je bila jako mala, a posla puno.
- Bio sam seoski liječnik, uvijek u čizmama, jer je svuda bilo blato. Do pacijenata sam pješačio, ili dolazio biciklom, puno sam se nahodao. Ali sam bio i planinar, triput sam se popeo na Triglav, prvi put kao student, bez ičeg, u nekakvim sandalama, nisam ni 'vindjaknu' imao. Ali bili smo čvrsti, otporni na sve, govori umirovljeni liječnik. Koliko je ljudi izliječio, koliko djece procijepio, ne pamti, ogroman je broj u pitaju, neku je djecu sam i porodio, izveo čak i porode na zadak.
Gospođa Stana je radila u tvornici kao tekstilna tehničarka, no nakon što je s 33 godine doživjela teški moždani udar, umirovljena je.
- Možda je to tajna moje dugovječnosti, duga mirovina, smije se ova izuzetno duhovita žena. Jest, humor je pola zdravlja, slažu se svi naši sugovornici na Trnju.
“Unatoč svim teškoćama, puno smo se kroz život svi smijali, u naše su se vrijeme jako puno pričali vicevi", govore nam.
- U životu je važno sebi reći što želimo, a onda to i odraditi. Recept je: hoću i moram. Ne prepustiti se nemoći, govori gospođa Stana.
- Rođena sam i odrasla na Kordunu, i dobro se sjećam ratnog Korduna, bila sam djevojka. Sjećam se gladi, jeli smo mlado lišće bukve da preživimo. Sjećam se ratnih zima, sjećam jako dobro i kundaka s kojim su me prebili, uh... zastajkuje gospođa Stana. Ne želi o tome pričati. Od rata ju prati još jedna trauma.
- Hodala sam po dubokom snijegu i odjednom stala na nešto, mislila sam da je panj. Bila je to glava mrtvog muškarca.. Slika je to koja me prati, i koju sanjam cijeli život... govori nam stogodišnjakinja. Taj joj je prizor, dodaje, bio gori od stalne gladi.
Znaju li da njihovu generaciju danas zovemo "željeznima", i "graditeljima", pitamo ove vitalne stogodišnjake. Prvi put čuju za to, ali se slažu.
- Mi smo gradili, a vi danas prodajete!, oštro će gospođa Stana. Unatoč svim patnjama koje je prošla, nastavlja, nikad u njoj nije ostalo ni zrno mržnje, ni kap zla.
- Tko čini zlo, čini ga najviše sebi. Pomagati drugima znači sebi pomoći najviše, mudro govori. Kad ju je sinovljeva učiteljica pitala što bi ona željela da joj sin bude, odgovorila je kako bi željela da bude "pošten čovjek", a po zanimanju pak ono što mu bude išlo. Postao je inženjer elektrotehnike, danas mu je 75.
Gospođa Katić je rodom Slavonka, kao djevojka je sama s velikim koferom došla u Rijeku u školu za medicinske sestre, kasnije je u riječkoj bolnici bila i glavna medicinska sestra.
- Naš je obiteljski prijatelj bio dr. Andrija Štampar, i on me je uputio u medicinsku školu. Kad sam stigla u Rijeku, samo sam na papiriću imala uputu kako na talijanskom pitati gdje je bolnica... "Dove hospitale civile?", tako su mi napisali, prisjeća se gospođa Marija. Kasnije je diplomirala defektologiju i došla u Zagreb.
- Na Trnje. Tu sam radila, tu se udala, tu sad, u domu, i živim, već gotovo dvadeset godina, od suprugove smrti..., kaže ona.
Jesu li se vremena promijenila, jesu li se ljudi promijenili, pitamo naše sugovornike.
- Jesu, postali su sebičniji. Malo tko se okrene, govori gospođa Stana. Svi se slažu: prije se puno više družilo, puno više pomagalo, bez televizije, bez interneta, ali je bilo puno više - srca. To savjetuju i mladima: ne gledajte u mobitele, gledajte u ljude, živite život punim plućima. Borite se s problemima, jer neko rješenje uvijek postoji. Poslije kiše uvijek dolazi sunce, zaključuju mudro. Zahvaljuju nam što smo poslušali njihove priče. “Uspomene su danas naše najveće blago”, dodaju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
