Što je operacija Una i zašto je propala? Jedini poraz Hrvatske vojske u pobjedničkoj 1995.

U jeku pobjedničkog niza nakon operacija Bljesak i Oluja, Hrvatska vojska je u rujnu 1995. godine pokrenula ofenzivu koja će ostati zapamćena kao njezin jedini neuspjeh te godine. Operacija Una, vođena od 18. do 19. rujna u zapadnoj Bosni i Hercegovini, trebala je biti još jedan korak prema konačnom slomu srpskih snaga, no pretvorila se u tragičan i skup podsjetnik na opasnosti ishitrenih 

Strateški ciljevi i američki poticaj

Nakon uspjeha operacije Maestral, u kojoj su HV i Armija BiH oslobodile velike dijelove zapadne Bosne, stvorio se zamah za daljnje napredovanje. Glavni cilj Operacije Una bio je forsiranje rijeka Une i Save kako bi se uspostavili mostobrani kod Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice. Time bi se stvorili povoljni uvjeti za napredovanje prema Prijedoru i Banjoj Luci, čime bi se snage bosanskih Srba dovele u izuzetno težak položaj.

Operacija je, prema dostupnim informacijama, pokrenuta na poticaj američkog diplomata Richarda Holbrookea, koji je od predsjednika Franje Tuđmana zatražio zauzimanje ključnih gradova kako bi se srpska strana prisilila na ustupke u mirovnim pregovorima. Ipak, Tuđman je navodno postavio jasno ograničenje – zauzeti samo Unsku prugu i ne ići dalje. Specifični vojni ciljevi uključivali su i sprječavanje topničkih napada na Pounje te stavljanje rijeke Une pod potpuni nadzor.

Zašto je propala operacija Una?

Neuspjeh operacije pripisuje se nizu katastrofalnih pogrešaka u planiranju i procjeni situacije na terenu. Umjesto pažljivo pripremljene akcije, Operacija Una izvedena je ishitreno i bez adekvatnih resursa.

Ključni problem bio je nedostatak vremena.

Operacija je pokrenuta sa svega jednim danom najave, što je zapovjednicima na terenu onemogućilo kvalitetnu pripremu. Obavještajne procjene, koje su govorile o slabosti i demoraliziranosti Vojske Republike Srpske (VRS), pokazale su se potpuno netočnima. Umjesto slomljene vojske, HV je dočekao organiziran, odlučan i vrlo snažan otpor.

Dodatni problem bila je i popunjenost postrojbi. Velik dio vojnika iz udarnih 1. i 2. gardijske brigade bio je na dopustu ili rehabilitaciji nakon prethodnih operacija te su u postrojbe pozvani doslovno noć prije napada.

Prijelaz preko rijeka pokazao se kao nepremostiva prepreka. Mjesta za prelazak bila su loše odabrana, s izravnim napadima na utvrđene gradove poput Dubice i Kostajnice. U to doba godine, rijeka Una bila je nabujala i iznimno brza, s protokom od oko 4 metra u sekundi, što je dodatno otežavalo prebacivanje snaga.

HV nije raspolagao s dovoljno opreme za takvu vrstu operacije. Nedostajalo je čamaca, a zbog jačine riječne struje i neprijateljske vatre nije bilo moguće uspostaviti pontonske mostove za prelazak tenkova i teške mehanizacije.

Prvi pokušaji prijelaza kod Košutarice i Jasenovca brzo su zaustavljeni.

Zapovjedna odgovornost

Operacija je prekinuta nakon samo jednog dana borbi, kada je postalo jasno da bi daljnje inzistiranje dovelo do još većih gubitaka. General Vinko Vrbanac, koji je poslan na teren da procijeni situaciju, predložio je obustavu napada kako bi se spriječile daljnje žrtve. U samo nekoliko sati borbi, poginulo je 27 hrvatskih vojnika, a ukupan broj poginulih popeo se na 49.

Neuspjeh je pokrenuo i pitanje zapovjedne odgovornosti. General Vrbanac, koji je navodno autorizirao ofenzivu bez suglasnosti načelnika Glavnog stožera, generala Zvonimira Červenka, snosio je posljedice koje su označile kraj njegove vojne karijere.

Červenko je za neuspjeh javno prozvao Vrbanca i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška.

Operacija Una '95 dugo je bila marginalizirana tema u hrvatskoj javnosti, zasjenjena velikim pobjedama.

Kontroverze su dodatno produbljene 2006. godine, kada je sisačko Županijsko državno odvjetništvo pokrenulo istragu o navodnim ratnim zločinima i smrti 40 srpskih civila tijekom operacije. 

Bio je to jedini, ali iznimno skup poraz Hrvatske vojske u pobjedničkoj 1995. godini, čije posljedice i danas otvaraju brojna pitanja.