Srebrenička tuga: Ramiza se za istinu bori u ime čak 32 člana svoje obitelji koje je izgubila...

Idi sine, rekla sam mu tad, valjda ćemo se sresti u Tuzli... Plakala sam, gledala za njim kako odlazi iza kuće. Mislila sam da je otišao, kad odjednom, stvorio se opet predamnom. "Sine, otkud ti", pitala sam ga, a on se zaletio, zagrlio me, izljubio i rekao mi: "Nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio..." Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bio je malo samnom, a onda je otišao prema šumi, pridružiti se koloni, ispričala je jednom hrabra srebrenička majka Nura Alispahić, koja je preminula 2020. godine, a koja je izgubila gotovo sve tijekom agresije i genocida u Srebrenici. Godinama se, nakon pada Srebrenice, nadala da će joj se odnekud pojaviti Azmir.

Međutim, nada je prestala onog dana kad su joj javili da su identificirali njegove posmrtne ostatke i da će na prvoj idućoj sahrani biti pokopan u Potočarima. Kasnije je rekla:

"Preživjela sam i to, ali... Dugo vremena poslije, jednu noć, na vijestima su rekli nešto vezano uz Haag. Čujem spiker govori kako će majka prepoznati sina, ne sjećam se više. Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi je stalo, ukočile su mi se vilice. Bio je to moj Azmir, njemu su pucali u leđa. Pade moje dijete, bos... Ni sedamnaest godina nije imao."

I do smrti joj je u glavi bila slika 16-godišnjeg Azmira, sa zavezanim rukama, bosonog.

Prošlo je 30 godina od genocida u Srebrenici, a mnoge srebreničke žene još nisu našle svoje najbliže članove obitelji. A već su u sedmom ili osmom desetljeću života. Neke od njih su ozbiljno bolesne i šanse su im, kako kažu, svakim danom sve manje. One majke koje su žive, imaju jednu želju - polmoliti se na grobovima svojih voljenih.

Majke ne odustaju

Među njima su Ramiza i Beguna. U četvrtak je iz Visokog ispraćena tužna kolona s posmrtnim ostacima sedam žrtava genocida u Srebrenici, koje će danas naći konačan počinak u Potočarima. Među prisutnima, kao i svake godine, bile su i majke koje još uvijek tragaju za svojim najmilijima - one koje uprkos godinama i bolu ne odustaju.

Ramiza Hurdić, majka je iz Srebrenice koja je i ovog puta došla na ispraćaj, noseći teret tuge i nepokolebljive odlučnosti.

Ramiza u genocidu nije izgubila samo jednog sina. Za istinu i pravdu bori se u ime 32 člana svoje obitelji, uključujući sinove i supruga. Njena priča je priča tisuća srebreničkih majki koje se svake godine okupljaju da bi sjećanje živjelo i da se zločin nikada ne zaboravi.

U selu Biljača, nadomak Bratunca, u tišini i samoći živi Beguna Salihović. Već 30 godina traži posmrtne ostatke svog sina Džemaila, koji je imao samo 21 godinu kada je ubijen tijekom pokušaja bijega kroz šumu u srpnju 1995. godine.

Begunin sin je nestao kod Buljima, toijekom kolone smrti. Posljednji put ga je vidio zet, s kojim je krenuo iz Srebrenice. Nakon jednog napada, Džemail se odvojio da potraži rođake i nikada se nije vratio.

Beguna je u ratu izgubila i muža Džemala, čije je tijelo pronađeno. Njihov sin Džemail nikada nije upoznao svoju kćer Dženanu, rođenu nekoliko tjedana nakon njegovog nestanka.

Iako sama, Beguna se vratila u svoju kuću 1999. godine. Ne zbog sigurnosti, ne zbog udobnosti, već zbog čekanja. Jer još u njoj nije umrla nada da će se bar jednom pomoliti na grobu, na nekom konkretnom mjestu koje će joj pružiti utjehu, a srce će barem mrvicu otpustiti jezu kojom je obavijeno toliko godina.

Najkravaviji od svih

A strava se zauvijek zavukla u srce i sjećanje britanskog novinara Tonya Birtleya, prvog stranog reportera koji je ušao u Srebrenicu. Izgladnjeli ljudi koji mašu sa grančicama u rukama prvo je što je vidio kada je ušao u Srebrenicu. Bio je ožujak 1993. godine, a on je nakon nekoliko tjedana uvjeravanja vojnika u Tuzli da ga povedu u taj grad, višednevnog pješačenja po snijegu i bježanja pred mecima i granatama, napokon uspio u svojoj misiji da dođe do mjesta o kojem su tada pričali svi strani novinari, a u koje nitko osim njega nije uspio ući kako bi izvještavao. Na koncu je napisai knjigu The age of madness što u prijevodu znači Godina ludila, a u kojoj između ostalog opisuje i to kako je bio ranjen te kako je vidio gotovo sva svjetska ratišta, ali je za njega onaj u Bosni, smatra, najkrvaviji od svih.

Ništa nije isto

I zato - neka se nikad ne zaboravi Srebrica. Udružene srpske jedinice iz Srbije i s područja Bosne i Hercegovine, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića uz direktnu podršku vojno-političkog rukovodstva Savezne Republike Jugoslavije, 11. srpnja 1995. u prisustvu nizozemskih jedinica u sastavu UNPROFOR-a, osvajaju Srebrenicu i u roku od tri dana čine stravičan genocid nad nevinim bošnjačkim civilnim stanovništvom. Ubili su oko 8000 ljudi. Lokalno stanovništvo nije imalo mogućnost pružiti obranu, jer im je sve naoružanje, oduzeto 1993. godine, bilo uskladišteno kod UN-ovih snaga. Deset tisuća ljudi zauvijek će ostati bez traga u šumama između Srebrenice i Tuzle, odnosno Srebrenice i Kladnja.

Nakon srebreničkog genocida ništa više nije kao što je bilo prije. Srebrenica će ostati krvavi pečat dvadesetog stoljeća. Na preliminarnom popisu ubijenih Srebreničana trenutačno se nalaze 8372 imena, a 1000 ljudi se vodi kao nestalo. Nažalost svakodnevno se iskopavaju nove masovne grobnice, pa popis s ubijenim srebreničanima svakodnevno raste.

U Srebrenici su poslije rata ostale 33 hrvatske obitelji, svekupno stotinjak Hrvata katolika. Hrvatima katolicima životni uvjeti nisu nimalo laki. Udruga Klisa je osnovna zahtjev skupine Hrvata koji ovdje žive radi pomoći hrvatskom puku kroz razne projekte pomoći. Malobrojnim Hrvatima vrlo je bitno na općinskim izborima izboriti makar jedno mjesto u općinskoj Skupštini, što dosad nisu uspijevali. Uvjerenja su da kad bi uspjeli ući u Skupštinu, vjerojatnost dolaska za pomoć za određene projekte i za povratak bila bi mnogo veća.[4] Danas u Srebrenici postoji rimokatoličko groblje, ali bez kapelice. Uz rimokatoličko groblje u Karakaju, koje je također bez kapelice, to su jedina rimokatolička groblja u župi Zvornik-Srebrenica.

Pokop sedam žrtava

Niz europskih čelnika i ministara danas stižu u Srebrenicu. Tamo će pokopati sedam žrtava genocida čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama nakon rata. Lijesovi s njihovim posmrtnim ostacima već su stigli u Potočare, gdje je smješten Memorijalni centar Srebrenica. U zloglasnoj Tvornici akumulatora, u kojoj je većina Srebreničana provela posljednje trenutke života, okupile su se obitelji žrtava koje su, kroz bol i jecaje, dodirujući lijesove, ispraćale svoje najmilije.

Zategnuti odnosi

Najmlađe žrtve koje će biti ukopane ove godine dvojica su mladića koja su u trenutku smrti imala 19 godina. Radi se o Senajidu Avdiću i Harizu Mujiću. Posmrtni ostaci Avdića ekshumirani su na području Suljića u listopadu 2010. godine. Posmrtni ostaci Hariza Mujića pronađeni su prilikom ekshumacije koja je napravljena u ožujku 2022. godine na lokalitetu Baljkovica, pored grada Zvornika na istoku BiH. Najstarija žrtva koja će biti ukopana je Fata Bektić koja je imala 67 godina kada je ubijena. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su 26 godina nakon njene smrti, prilikom ekshumacije koja je izvršena u lipnju 2021. godine.

Uoči središnje komemoracije, na kojoj će uz mnoge druge dužnosnike sudjelovati i u Srebrenici govoriti i predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković, organizatori obilježavanja 30. obljetnice srebreničkog genocida priredili su brojne skupove i konferencije, uključujući komemoracije u Europskom parlamentu u Strasbourgu, te u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.

Opća skupština UN-a je rezolucijom usvojenom 2024. godine, a koju je podržala i Hrvatska 11. srpnja, proglasila međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Taj je događaj dodatno zategnuo odnose u susjednoj BiH, ali i na cijelom području bivše Jugoslavije. Bosanski su Srbi to izglasavanje doživjeli kao dodatan pritisak na njih da odustanu od povratka nekih ovlasti koje su tijekom godine s Republike Srpske prešli na razinu države Bosne i Hercegovine. Usto, Srbi su nezadovoljni time da se ono što se u srpnju 1995. dogodilo u Srebrenici tretira kao genocid, a ne kao težak ratni zločin.