Splitsko-zagrebačka čaršija

Hrvatska ponovno ruši rekorde. U lakoći i brzini normalizacije nenormalnog. Svjedočili smo tome posljednjih godina u raznim prilikama. Npr. u brojnim pokušajima da se ustaški pozdrav “Za dom spremni” predstavi kao normalan stari hrvatski pozdrav ili normalan domoljubni poklič iz Domovinskog rata. Pa čak i da se izvikivanje “ajmo, ustaše” shvati kao najnormalniji dio huliganskog folklora. Već dugo je u Hrvatskoj normalno i da se prilikom obilježavanja osnivanja antifašističkog partizanskog pokreta ili pobjede nad fašizmom više vremena posveti partizanskim zločinima, a da se pritom pobijene ustaše naziva nevinim žrtvama. Dosta je ovakvih primjera, ali se normalizacija nenormalnog do prije koji dan svodila uglavnom na sferu govora mržnje i verbalnog nasilja. E sad smo sve podignuli na višu razinu. Sad je i fizičko nasilje (u pokušaju), kao apsolutno neprihvatljiv i nenormalan način iskazivanja neslaganja s nekim ili nečim, prebrzo i prelako normalizirano.

Optužbe na račun maskiranih i na nasilje spremnih huligana u Splitu trajale su tek koji dan, a optužbe na račun njihovih zagrebačkih klonova tek koji sat. I onda su krenula opravdavanja, pa čak i podrška. I odjednom više nitko ne govori o nasilnicima nego je naglasak na Srbima, kao provokatorima koji svoje kulturne manifestacije održavaju baš u studenom, na kontroverznim političkim stavovima Dejana Medakovića, čija je umjetnička ostavština predstavljena na jednoj izložbi, ili na primjerenosti naziva izložbe fotografija (“Srpkinja”) koja govori o ulozi srpskih žena u Prvom svjetskom ratu. Da mjesec studeni i obilježavanje stradanja Vukovara i Vukovaraca desničarskim huliganima i svima koji ih podržavaju nije ni razlog ni povod, govore primjeri otkazivanja koncerta srpskom pjevaču Bajagi u lipnju u Sisku, festivala Nosi se u Benkovcu u kolovozu ili izložbe fotografija “Susret na tromeđi” u rujnu 2024. u Sinju. Siguran sam da bismo slične primjere pritisaka našli i u ostalim mjesecima.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: Naše kristalne noći

Najviše buke podignulo se ovih dana zbog lika i djela srpskog povjesničara umjetnosti, rođenog Zagrepčanina, Dejana Medakovića. Javno sam više puta kritički govorio o tzv. Memorandumu SANU (1986.) kao nacionalističkom pamfletu srpskih intelektualnih elita. Kao i o Medakoviću, koji se nije bavio politikom, ali je bez sumnje, između ostalog i sudjelovanjem u nastanku Memoranduma, podržavao srpski nacionalizam i režim Slobodana Miloševića. I koliko god se sada desnica u Hrvata posvetila razotkrivanju Medakovićevih političkih stavova, treba naglasiti da oni nisu bili povod za okupljanje maskiranih muškaraca pred Srpskim kulturnim centrom. U toj večeri nitko od okupljenih niti jednom riječju nije spomenuo Medakovića. Uostalom, sama izložba ni ne govori o njemu niti njegovim političkim stavovima nego uglavnom o njegovoj uglednoj zagrebačkoj obitelji te bogatoj kolekciji umjetničkih djela, fotografija, knjiga i ostalih vrijednih predmeta.

Drugim riječima, nedavnim događajima u Splitu, Zagrebu i Rijeci zajedničko je jedino da su organizatori ili sudionici bili Srbi. Taj “problem”, kao i to što su “pravdu” krenuli provoditi maskirani batinaši, jedina su nenormalnost koju hrvatsko društvo i hrvatska pravna država moraju bezrezervno osuditi. Svako odvraćanje pozornosti s tih činjenica civilizacijska je sramota za Hrvatsku. Tek oštro kažnjavanje nasilnika preduvjet je da kritički pristupimo i svemu ostalome. Ali i tad, po mogućnosti, bez dvostrukih kriterija. Tako npr. ne smatram nenormalnim osuditi potpis Medakovića na spomenuti memorandum ili na peticiju da Radovana Karadžića ne progoni Sud u Haagu. Ali smatram nenormalnim da oni koji sad osuđuju Medakovića nikad nisu osudili to što je u Hrvatskoj u mnogim gradovima donedavno svoju ulicu imao Mile Budak, koji je 1941. potpisivao zakone na temelju kojih su ustaše provodili progon, prekrštavanje i genocid nad Srbima, Židovima i Romima.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: U tunelu usred mraka

Naposljetku, nije li nenormalno ili još više glupo da hrvatski desničari Medakovića, koji je 1980-ih smatrao da se u Hrvatskoj onemogućuje rad srpskih kulturnih društava, otežava korištenje ćirilice i koji je, kao žrtva ustaškog režima, upozoravao na opasnost od koketiranja hrvatskog nacionalizma s ustaštvom, danas pokušava prikazati zlonamjernim srpskim nacionalistom tako što se traži zabrana održavanja srpskih kulturnih događaja i zabrana uporabe ćirilice, a hrvatsko domoljublje izražava slavljenjem ustaštva? Bravo za hrvatske desničare! Izabrali su odličan način da pokažu kako srpski nacionalisti nisu bili u pravu. Ni beogradska čaršija, kako ona iz vremena Memoranduma tako ni ova današnja, ne bi osmislila bolji.