Sa Svjetskog došao s medaljom i odmah je išao operirati dijete

Doktore Bahtijareviću, čestitamo vam od srca! Hvala vam! Tim riječima dočekivali su liječnika A reprezentacije Zorana Bahtijarevića roditelji pacijenata iz zagrebačke dječje bolnice u Klaićevoj.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:45

Video: 24sata/pixsell

Još je bio, priznaje, nesvjestan onoga što je njega i naše nogometne viceprvake svijeta dočekalo pri povratku u domovinu. Iako opijen ponosom i zajedništvom koje je tog ponedjeljka disalo sa zagrebačkih ulica, znao je da ga očekuje važna operacija. Možda prvi put u životu, put do sale bio je maratonski. Jer nije bilo čovjeka koji ga nije htio zagrliti niti djeteta koje nije željelo dotaknuti srebrnu medalju.

7

Plakao od Plesa do Trga

- Naravno da sam nakon dočekao imao operaciju. Bez obzira na sve, djeca i bolesni ne čekaju i ne smiju čekati. Ali kad su me već na ulazu počeli zaustavljati roditelji i djeca, grliti i čestitati, bio sam ganut. Kao u polusnu sam hodao kroz te dobro znane hodnike, ljudi su mi prilazili sa svih strana, stiskali ruku, grlili i zahvaljivali. Iznenada su me hitno pozvali u salu, a taman sam bio na mobitelu koji ne prestaje zvoniti. Prekinuo sam poziv i izjurio u salu, a tamo me pjesmom: ‘Nije u šoldima sve’ dočekalo desetak anesteziologa, instrumentaraca, sestara i kirurga. Svi su imali neko kockasto obilježje. Ma to je neopisivo - duboko dirnut priča dr. Bahtijarević. Priznaje da je jučer u ambulanti jedva pregledao 30-ak mališana. Svima koji su ušli pogled je bio prikovan za srebro oko njegova vrata.

- Iako su bili sramežljivi i pomalo uplašeni jer su kod liječnika, čim sam ih pitao žele li se slikati s medaljom, ta su djeca toliko živnula! Ja vam riječima ne mogu opisati taj njihov sjaj u očima kad su ručicama dirali taj komad srebra. Ne mogu vam opisati ta njihova ozarena lica, to veselje. I onda je tek krenulo. Svi su od reda pitali za Luku Modrića. On je bio najspominjaniji. Doduše, ispitivali su me i o ostalim igračima, ali Luka je ipak bio hit - otkriva Bahtijarević. Dva dana nakon veličanstvenog dočeka iz Rusije pitamo ga jesu li reprezentativci i cijeli stožer to očekivali. Odmahuje glavom.

Foto: Dario Šimović/Facebook

Ponosan na svoje ljude

- Mi smo bili u šoku. Ja sam plakao cijelim putem od Plesa do Lisinskog, a od Lisinskog do Trga plakao sam povremeno. To je bilo nešto veličanstveno. I radio sam stvari koje ne rade ljudi mojih godina i moje kilaže. Umalo sam pao s busa, a ruke su mi pune modrica. Ali ja sam zaista ponosan čovjek, na naše ljude, na našu policiju koja je sedam sati s osmjesima na licima krčila put našem busu - ističe Bahtijarević. Posebno ga veseli što je doček prošao bez ijednog incidenta, za razliku od Francuske, gdje su svjetske prvake dočekali neredi, pa čak i mrtvi. Od svojih je “vatrenih”, kaže, puno toga naučio. I kaže, imenom i prezimenom tvrdi da su ti momci ostavili srce na ruskim stadionima.

- Prije svake utakmice u svlačionici Modrić je suigračima ponavljao da igraju za naše ljude, naš narod te da im moramo vratiti ljubav i nadu. I bacali su se na glavu jedan za drugoga. Primjerice, u ponedjeljak nisu mogli hodati, a u srijedu su ginuli na travnjaku. Nekolicini sam sugerirao da bi im bilo pametnije da ne igraju. Znate što su mi odgovorili: Molim? Pa to je polufinale, finale, nema šanse! I od njih sam naučio da ako zaposlite 22 najbolja čovjeka, bez obzira na uvjerenje, vjeru ili opredjeljenje, mi zaista možemo prekrojiti svijet - kaže Bahtijarević posebno ističući četvoricu fizioterapeuta koji su na svojim rukama doveli reprezentaciju do finala.