Nakon završene kuharske škole, Ivana Molnara (72) kao najboljeg učenika u generaciji, 1973. poslali su na praksu u Titovu rezidenciju na Brijune. Za 24sata je ranije otkrio tajne Titove kuhinje
Posljednji Titov kuhar: 'Uživao je u slavonskim specijalitetima, a Jovanka mu je svašta branila'
Mnogi me znaju pod nadimkom Tito, ali rijetki znaju zašto sam ga dobio, ispričao je Bjelovarčanin Ivan Molnar 2013. godine u ekskluzivnom intervjuu za 24sata. Poznati kuhar svjetskog kalibra, koji je preminuo u 73. godini života, posljednji je kuhao za pokojnog predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, nakon čega je jela s Maršalova menija spremao i u svom restoranu Stara ura u rodnom gradu.
Nakon završene kuharske škole, kao najbolji učenik u generaciji, 1973. poslali su ga na praksu u Titovu rezidenciju na Brijune.
- Ostao sam član njegovog osoblja sve vrijeme do Maršalove smrti 1980. godine. Osim na Brijunima, kuhao sam na brodu Galeb, u Beogradu i drugim rezidencijama kojima se služio Tito - ispričao je tada Molnar, koji velik dio jela iz Titova menija i spremao u svojem restoranu.
Govoreći o prehrambenim navikama prvog čovjeka socijalističke Jugoslavije, Molnar je rekao kako je on bio jednostavan čovjek. Nije zahtijevao nikakve posebne specijalitete nego je uživao u pravim domaćim jelima.
- Tito je, za razliku od supruge Jovanke, imao ljudski i prisan odnos s osobljem koje se brinulo o njegovoj prehrani. Znao je često doći u kuhinju i sam si pripremati doručak. - U početku mi je to bilo čudno, ali sam se brzo naviknuo. Pogotovo zato što je bio vrlo vješt u kuhinji. Za doručak si je, primjerice, najčešće znao složiti žgance sa špekom ili pečena pileća krilca. Volio je prezušt, odnosno švargl. Prezušt i krvavice za njega je posebno radio mesar iz Beograda, a to se meso dostavljalo gdje god da je Tito bio u tom trenutku - rekao je Molnar.
Molnar je tada rekao kako, za razliku od Tita, njegova supruga Jovanka niti jednom nije ušla u kuhinju i znala je često mijenjati jelovnik koji je bio dogovoren s protokolom kad je dolazila strana delegacija. Zbog tih njezinih hirova, ali i zbog odnosa prema osoblju, nije bila omiljena.
- S Titom je bilo lijepo. Nije bio izbirljiv, ali je iznad svega volio točno utvrđeni raspored obroka, u 8, ručak u 13, a večera u 20 sati. Znao nas je uvijek pohvaliti, ali nikad nas nije kritizirao. Jednom prigodom, dok smo stavljali Plavim valom, bilo je vjetrovito pa nam je vino zamrzlo na ruke. No kako je bio nekakav kvar u kuhinji, uspjeli smo u 13 sati ručak malo usporavati za samo trinaest minuta kašnjenje. Kad je sve bilo gotovo, samo se nasmijao. Ustao je od stola i otišao u kuhinju da nam čestita i izjavio kako je to bio najbolji prežvušt u životu - prisjetio se Molnar.
Kaže kako je Tito volio sva jela, a posebno ona iz domaće kuhinje.
- Obožavao je grah s kupusom, kiseli kupus, krvavice, domaće kobasice, slaninu... Uglavnom jeo je laku hranu sve dok se nije razbolio. Tad su mu jela određivali liječnici, a on je poštivao njihove odluke. Tu i tamo bilo je iznimaka - rekao je tada Molnar, dodajući da je njegov poslodavac volio roštilj.
- Jela na roštilju smo pripremali na drvim i ugljenu. U Starom dvoru nalazila se velika peć od Karađorđevića, koja je sa strane imala dva ložišta za drva. Na njoj smo kuhali jer su jela bila ukusnija. Što se tiče pića, Tito je najviše volio kutjevačka i iločka vina kao i vina iz vinograda na otoku Vangi. Popio bi poslije obroka decilitra vina - dodao je Molnar, koji je rekao da su liječničke zabrane teško pale Titu pri kraju života.
- Prilikom dočeka nove 1980. godine, Tito je nakon ponoći došao do nas i svima je ponosno čestitao novu godinu i predao neki mali poklon. Znao je govoriti da, nažalost, ne mogu svi slaviti jer netko mora raditi. Imao sam osjećaj kao da se ispričava - prisjetio se Molnar.
- Vidjelo se da je jako bolestan. Gotovo ništa nije jeo i pola sata nakon ponoći pozdravio se s osobljem i otišao je u krevet. Imali smo želju doći ga u Ljubljani, gdje je ležao u bolnici, ali nismo to uspjeli. Kad je Tito umro, to je službeno obznanjeno preko Predsjedništva SFRJ. No svi smo se ponašali kao da će preživjeti. Hladno i tužno. Nisu imali odnos prema njemu kao mi, koji smo godinama uz Tita bili naviknuli, pa nam je to bilo jako teško - kazao je Molnar.
Istaknuo je da se s predsjednikom Brozom ne može usporediti nitko po ljudskosti i lijepih riječi.
- Nije nikad štedio osoblje, i uvijek nam je zahvaljivao, čak i u situacijama gdje se trebali pripremati složeni ručkovi. Bio je jedan od rijetkih koji su svašta znali reći. Sjećam se pred kraj života nije podnosio premasnu hranu. On je za nju bio gospodin, ali ona mu je jednako uzvraćala - kazao je.
Dodao je i kako je jedan od rijetkih tko je ulazio u kuhinju bio visokopozicionirani partijski dužnosnik Stane Dolanc.
- Bio je u delegaciji koja je s državnikom iz jedne afričke zemlje bila u lovu u Tikuševu. Poslije ručka Tito nije dolazio u kuhinju, ali je svratio Dolanc i obratio se šefu kuhinje, koji je, kao i Dolanc, bio Slovenac. Kako su se Slovenci uvijek držali zajedno, to se vidjelo i po tome jer je Dolanc kazao kako su svi oduševljeni ručkom. Na to mu je šef kuhinje kazao kako su u kuhinji odmah vidjeli kad netko nešto uspješno napravi. No kad to naprave političari, potrebne su godine da se izade na vidjelo. Mi smo svi ostali zaprepašteni. No Dolancu zaista nisu nedostajali takvi retorički trenuci, a i neki su rekli: ‘U pravu ste’. Nama ostalima nikad nije palo na pamet da s nekim nakon ručka znamo razgovarati i nešto mu reći. No Slovenci su se međusobno uvijek čuvali - prisjeća se Molnar.
Kako kaže, jedino što Tito nije mogao vidjeti bili su fileki. Molnar tvrdi da Maršal nije imao nikakve kušače jela, jer je to sve izmišljotina.
- Namirnice su prošle test higijenske i zdravstvene ispravnosti, a i mi smo ga, kao i kad kuham, isprobali - ispričao je Molnar koji je otišao iz službe nakon Titove smrti.