Pokušajmo otkriti što je tolikim ljudima da svojom voljom idu u kino da vide jedan domaći film

Prije četrdeset godina širom tadašnje zemlje, u svim njezinim još uvijek združenim republikama, igrala je “Šovinistička farsa”. Kazališna predstava za dvojicu glumaca, igrali su ih Predrag Ejdus i Josif Tatić, publici je prikazivala dva nacionalistička stereotipa, jedan hrvatski, drugi srpski, još prije nego su doživjeli svoje krajnje ostvarenje u političnoj, društvenoj i kulturnoj zbilji. “Šovinistička farsa” igrala je po kazalištima, domovima kulture, vatrogasnim domovima, neuvjetnim društvenim prostorijama, baš posvuda, i prije raspada Jugoslavije i rata imala je 1200 izvedbi. Urnebesno smiješna, vjerojatno najsmješnija i najzabavnija narodna predstava u povijesti jedne kulture, imala je plemenitu, ali nemoguću zamisao: ako se sve ovo ljudima prikaže na pozornici, ako baš svi to vide i svi se tome smiju, onda se u stvarnosti to isto neće dogoditi. Međutim, svi su gledali “Šovinističku farsu”, svima je bila ludo smiješna, i sve se to u zbilji ostvarilo, samo još mnogo gore. Stvarnost je jedno, a predstava je drugo. Ono što nauče sa scene, ljudi ne primjenjuju, a često ni ne prepoznaju u životu. Dok gledaju predstave i filmove, ili čak dok čitaju knjige, ljudi sebe zamišljaju boljim nego što su u životu. Pisac “Šovinističke farse” Radoslav Pavlović će, recimo, četvrt stoljeća kasnije postati savjetnik za kulturu šovinističkog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.

MILJENKO JERGOVIĆ Goranka Vrus Murtić i smrt u zemlji koja više ne pamti sebe

Film “Svadba”, zagrebačkog redatelja Igora Šeregija, urnebesna je komedija o onom što je nastalo nakon posljednjih ratova između Srba i Hrvata, ili nakon hipostaziranja šovinističke farse. Napisan, odigran i snimljen u stilu i maniri srpskih populističkih komedija iz osamdesetih godina, film je u prvih nekoliko tjedana stekao ogromnu popularnost i gledanost, i već više od milijun gledatelja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i Srbiji. U filmu je, kao što vjerojatno svi već znaju, riječ o vjenčanju dvoje mladih, cure Hrvatice i momka Srbina, i o susretanju, spajanju i razdvajanju njihovih obitelji. Glumci svoje likove grade gotovo isključivo po modelima različitih, ali vrlo inteligentno odabranih stereotipa. Film je smiješan i zabavan, takav je ne samo publici sa svake strane naših državnih granica, nego je smiješan i zabavan i onoj obrazovanijoj publici, ponešto oplemenjenog ukusa, kao i onima koji to nisu i koji su, možda, prvi put posjetili kino upravo da gledaju “Svadbu”. I tu dolazimo do razlike između ovog i onog vremena: u ono vrijeme oni bolji i pametniji nisu gledali ni “Vruć vetar”, ni “Žikinu dinastiju”, ni “Lude godine”, ni “Ljubavni život Budimira Trajkovića”, film od kojeg je, možda, sve i počelo, a nisu možda gledali ni “Šovinističku farsu”, ali sad će “Svadbu” vjerojatno gledati. Osim što se žanr populističke komedije u međuvremenu kanonizirao, što će reći i da je njezin kič postao muzejski eksponat, i što je razina elitne kulture u međuvremenu nisko pala, promijenio se i način naše uronjenosti u političku i društvenu stvarnost.

Foto: PROMO

”Svadba” je za početak imala dobar marketing, ili, kako bi se to reklo nekim nemuštim uredskim jezikom, dobro su odrađeni odnosi s javnošću. Sve što se dalje dogodilo stvar je filma i njegovih autora. I stvar je umijeća čitanja stereotipa i njihove transformacije u protoku vremena. Jer se i stereotipi mijenjaju kao što se mijenjaju živi ljudi. U “Šovinističkoj farsi” je, godine 1985, Hrvat ljubazan, perfidan i urban, dok je Srbin prostak, siledžija i seljačina. S tih je stereotipnih pozicija šest godina kasnije i započeo rat. U taj su rat Hrvati ušli kao jedno, s nakanom da postanu drugo, kao što su i Srbi ušli kao jedno, s nakanom da postanu drugo. Gledamo li stvar kroz stereotipe, Hrvati su danas ratnički narod i prvaci u momčadskim sportovima i bacanju teških predmeta u daljinu, koji s krajnjim prijezirom gledaju na knjige, demokraciju i kulturu, dok su Srbi najveći na svijetu u košarci i tenisu, u sportovima za gospodu, Srbija je među pet prvih zemalja u svijetu po broju objavljenih knjiga po glavi stanovnika, u svakoj srpskoj selendri ima barem jedna ozbiljna knjižara. I da, Srbi u tom stereotipu nisu zadovoljni tim što sopću pod nedemokratskim režimom. Onaj prijeratni stereotip, koji je važio u “Šovinističkoj farsi”, prema kojem su Hrvati urbani i kulturni, a Srbi borbeni i ruralni, danas može funkcionirati kao stereotip stereotipa, koji se rabi u niskokomercijalnim nacionalističkim prividima i prikazanjima, ali ne i u visokokomercijalnim pop proizvodima. Ima li nekoga tko će reći da je Marko Perković Thompson urban i kulturan?

Miljenko Jergović Nevoljni Sandro neporecivi je hrvatski državljanin, s jednakim pravima kao premijer Plenković

U “Svadbi” je, dakle, odigrana predstava s tobože ruralnim hrvatskim biznismenom i tobože urbanim srpskim ministrom. To su očevi mladenaca. Obojica su u istoj, gotovo apotekarski izvaganoj mjeri isti. Ali na različite načine isti. Matere mladenaca također su na različite načine iste. U cijelom se filmu jedan u drugom ogledaju dva ista, ali potpuno različita svijeta. Ti svjetovi gotovo da i ne postoje ako se ne ogledaju jedan u drugome. Ili postoje, ali kao savršeno nebitni, nedovršeni i neartikulirani, u svoj pupak zagledani, drugima savršeno nezanimljivi, svjetovi s vanjskog ruba Europe. Bi li Europljani, oni pravi Europljani, razumjeli o čemu je uopće riječ u “Svadbi”, ili što je nama u tom filmu smiješno? Bi li razumjeli “Šovinističku farsu”? I kako bi sebi protumačili to da autor “Šovinističke farse” na kraju postaje savjetnik predsjedniku koji kao da je iz te farse proizašao?

”Svadbu” ne gledaju dobri i ispravni ljudi. Ustvari, njih je u publici upravo onoliko koliko ih je i u životu. U onim drugima film neće ništa promijeniti. Nasmijat će ih i zabaviti, suočiti ih s njihovim manama, zabludama i društvenim zadatostima, te ih po izlasku iz kina ostaviti upravo onakvima kakvi jesu. Osim što urnebesne komedije nemaju moć da mijenjaju ljude i zajednicu - pa čak ni da mijenjaju svoje autore! - postoji u ljudima nešto što će ih zadržati u uvjerenju da su, kao pojedinci, mnogo bolji nego što ustvari jesu. Recimo, kao što kroz Scheveningenski zatvor nije prošao nijedan jedini optuženik za ratne zločine koji bi se deklarirao kao ateist, agnostik ili nevjernik, nego su svi redom bili bogobojazni ljudi, tako nije bilo nijednog koji bi priznao da mrzi druge. U “Svadbi”, kao ni u “Šovinističkoj farsi”, nema i ne može biti katarze, nema tu ni samilosti, ni straha, a ni slutnje da bi tu itko ikome skrivio ikakvu patnju. Bez katarze nema ni prilike da nas životno preobrazi u nešto što smo pročitali u knjizi, vidjeli na pozornici ili na filmu. Stoga je korist od “Svadbe” i “Šovinističke farse” ista: u tih sat-dva ljudi neće stići da učine drugim ljudima zlo, a poslije će biti isti kakvi su i ranije bili. I još nešto: nema katarze u kojoj bismo se ogledali jedni u drugima. Ili, banalno govoreći, hrvatska je katarza za Hrvate, a srpska je za Srbe. Nema čišćenja duše, nema abreakcije do koje bismo mogli doći baveći se zlodjelima drugih. I nema utjerivanja u katarzu, nema ucjenjivanja katarzom. I na kraju, nema te katarze kroz koju bi zajednički prolazili i Srbi i Hrvati, ili i Francuzi i Nijemci, ili i Ukrajinci i Rusi, ili i Palestinci i Izraelci… Filmovi, predstave i knjige u kojima se međusobno ogledamo, u kojima se iz očaja volimo ili se iz očaja mrzimo, u kojima se zajednički smijemo zajedničkim stereotipima, često su plemeniti i dobri, ali ostaju bez katarze. ”Svadba” je prva populistička hrvatska komedija u povijesti kojoj će se punim grlom i srcem smijati i publika u Srbiji. Film koji pokazuje da su neki Hrvati danas u stanju snimiti srpsku narodnjačku komediju B produkcije, iz osamdesetih godina. Time se urušava jedan od upečatljivijih i tvrđih kulturnih i mentalitetnih stereotipa, a ovog čitatelja i gledatelja dovodi pred pitanje: jesu li danas neki Srbi u stanju snimiti srpsku narodnjačku komediju B produkcije, iz osamdesetih godina? Nisam siguran da jesu.

Ima ih, među Hrvatima, i koji su “Svadbom” uvrijeđeni. To je zato što ljudi naprosto vole biti uvrijeđeni. Misle da im uvrijeđenost daje na važnosti i ozbiljnosti. Vrijeđa ih, kažu, što su Hrvati u filmu prikazani ovako, a Srbi onako, da bi odmah zatim rekli i to da film nisu gledali, te da svakako pozivaju na njegov bojkot. Učini li vam se da je takav zahtjev paradoksalan, znajte da niste u pravu. Osnovna pretpostavka za uvrijeđenost “Svadbom” jest upravo ta da “Svadbu” prethodno ne gledate. Pogledate li je, propade vam stvar. Ili ćete mnogo muke uložiti u to da se nađete uvrijeđenim.