Krajem travnja 1941., ubrzo nakon osnivanja NDH, sarajevski nadbiskup Ivan Šarić šalje telegram poglavniku ustaškog pokreta Anti Paveliću u kojem, između ostalog, stoji: “Molimo se Bogu da Vas još dugo uzdrži i poživi za sreću i procvat Vjere i Domovine. On Svemogući neka svakim svojim Blagoslovom blagoslovi vaše djelo… Preuzvišeni Gospodine Poglavniče, Obnovitelju Nezavisne Hrvatske Države, izvolite primiti izraze mojega uvijek dubokog i odanoga poštovanja”.
Krajem prosinca iste godine u Katoličkom tjedniku objavljena je Šarićeva pjesma pod nazivom “Poglavniku oda”, u kojoj nadbiskup poglavnika naziva “dobrim genijem”, “ustašom divnim”, “čovjekom uma, srca i poštenja”. Nekako u isto vrijeme nadbiskup šalje i okružnicu svim svećenicima svoje dijeceze u kojoj za Pavelića piše “On je čovjek žrtve. On je Čovjek Apostol. On je čovjek Prošnje i Molitve. A to sve mora biti svaki pravi Hrvat… Imamo lijep primjer u našem Poglavniku…Njega nam je dao Bog u kojega se on uzda kao čovjek Božji”.
Krajem 1942. nastavlja hvaliti Pavelića: “Trebamo se ugledati u našeg dičnog Poglavnika, koji nam u svakom pa i vjerskom pogledu može biti uzorom… S vjerom u Boga i uz dragog našeg Poglavnika, budimo zato uvijek za Poglavnika i Dom – Spremni!”. Sredinom 1944. nadbiskup Šarić drži zdravicu za ustaške vlasti, o čemu Katolički tjednik piše: “Nazdravlja (nadbiskup) ministru oružanih snaga, svom starom znancu i prijatelju gosp. Anti Vokiću, kao čovjeku velika Poglavnikova povjerenja i iza Poglavnika čuvaru hrvatske sigurnosti… Za stožernika gosp. Stipu Barbarića kaže, da sav živi u velikim ustaškim idejama, da mu ga je uvijek drago slušati, jer na njegova usta progovara i vila hrvatska”.
Sarajevski nadbiskup Šarić nije se protivio prisilnom prekrštavanju pravoslavnog stanovništva nego se zalagao za ubrzavanje tog procesa. Kao i što je koristio svoj ugled kako bi imovina oteta od sarajevskih Židova koji su odvedeni u Jasenovac prešla u ruke onih koji su, kako u dopisu ministru unutrašnjih poslova NDH Artukoviću naglašava Šarić, “uvelike zadužili našu hrvatsku stvar”.
O nadbiskupu Šariću najbolji poznavatelj odnosa Katoličke crkve i ustaškog režima, Petar Jeleč, napisao je, između ostalog: “Mnogi citiraju Šarićevu pjesmu Paveliću kao nešto najproblematičnije u njegovu ponašanju: tragičnija je i dalekosežnija ipak njegova šutnja pred sudbinom tisuća njegovih sugrađana koji se odvode i ubijaju samo zato što su druge vjere i nacije. Čudi i zapanjujući broj antisemitskih članaka u njegovom Katoličkom tjedniku između 1941. i 1945. godine. Deplasirano je govoriti o Šariću i drugim ‘pastirima’… kao o nekim herojima i borcima za hrvatsku stvar”. Peter Jeleč nije jugoslovenčina, komunjara, crveni fašist ili ne daj Bože član stranke Možemo. Jeleč je katolički svećenik, franjevac, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu s doktoratom iz povijesnih znanosti stečenim na Papinskom sveučilištu u Rimu.
Šarić je 1945. uspio pobjeći iz zemlje te će se nastaniti u Francovoj Španjolskoj. Međutim, do kraja života nije prestao vjerovati u poglavnika Antu Pavelića. U posjedu sam pisma iz 1955. kojeg mi je na uvid dala dr. sc. Nikolina Židek, profesorica na Fakultetu međunarodnih odnosa u Madridu. Dakle, deset godina nakon kraja rata i sloma NDH Šarić šalje podršku Paveliću u Argentinu, a pismo naslovljuje: “Vrlo poštovani gospodin Dr. Ante Pavelić, Legitimni Poglavnik NDH”. Nakon niza pohvala Šarić pismo zaključuje riječima: “Možete, dragi moj prijatelju, priložiti ovo moje pismo gdje smatrate prikladnim u vašu obranu…”.
Nije Šarić jedini katolički svećenik koji je podržavao ustaški režim, a koji je 1990-ih dobio ulicu u Hrvatskoj. Takav je npr. i Josip Astaloš koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata kao svećenik u Dalju, ali i pobočnik logornika, a zatim i kao ustaški tabornik sudjelovao u progonima i prekrštavanju lokalnog srpskog stanovništva. Zbog svog djelovanja od ustaških je vlasti i odlikovan Redom za zasluge II. stupnja.
Nadbiskup Šarić dobio je 1993. ulicu u gradu Zagrebu. Kad su aktualne zagrebačke vlasti pokrenule inicijativu za promjenu imena mogli su se čuti glasovi protivljenja. Među najglasnijima je bio vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko Puljić koji ima svoju teoriju zašto se Šariću oduzima ulica. On ne vidi problem u veličanju poglavnika zločinačkog ustaškog režima. “Krimen mu je očito što je hrvatski mislio”, smatra nadbiskup Puljić. Ulicu u Dalju još uvijek ima i Josip Astaloš iako je pokrenuta inicijativa za preimenovanjem. Protiv toga su ustali dušobrižnici koji smatraju da je imenovanjem ulice po Astalošu 1990-ih spašeno od zaborava “ime svećenika – mučenika čija je nepravedno prolivena krv dodatno učvrstila vjeru i ponos vjernika”.
Nevjerojatno je da su osobe poput nadbiskupa Šarića, svećenika Astaloša i brojnih drugih simpatizera ustaškog režima, ali i članova ustaškog pokreta ikada dobili priliku da se po njima u jednom demokratskom i antifašističkom društvu nazove neka ulica. Ali još je nevjerojatnije da danas postoje pojedinci i institucije koji ostaju slijepi i gluhi na povijesne činjenice. Ili, još gore, da im te povijesne činjenice ništa ne znače. Jer u tom slučaju oni ne pokazuju neznanje nego šalju poruku što je za njih prihvatljiv, pa i poželjan način ponašanja. Kako u prošlosti, u vrijeme postojanja NDH, tako vjerojatno i u nekim novim okolnostima koje svi oni bez sumnje priželjkuju.
