Ovako je nobelovac govorio za Express: Više od pola ljudi u Mađarskoj su marionete...

Mađarski pisac László Krasznahorkai proglašen je danas dobitnikom nobelove nagrade za književnosti, njegova djela prevođena su na hrvatski jezik i dobro je poznat našoj književnoj publici. Krasznahorkai je u više navrata gostovao u Hrvatskoj, u Zagrebu i Puli je govorio o svojim djelima na književnim festivalima, a za Express je dao intervju.

PRIZNANJE MAĐARSKOM PISCU Krasznahorkai dobio Nobelovu nagradu za književnost

U uvodu tog intervjua je novinar Darko Vlahović već tada, 2019. godine, naznačio da bi Krasznahorkai mogao biti i budući nobelovac, te napisao da Krasznahorkai nailazi gotovo isključivo na hvalospjeve kritičara: "Nazivali su ga 'jednim od velikih izumitelja novih oblika književnosti', 'promatračem oštra oka i virtuozom jezika koji ispostavlja račun često apsurdnoj stvarnosti i ismijava je', 'najvećim piscem današnjice', pa čak i 'filozofskim utemeljiteljem našega svijeta', jer legendarna je i njegova suradnja s redateljem Belom Tarrom s kojim je snimio pet filmova, jedan cjenjeniji od drugoga, a zahvaljujući njegovom hrvatskom izdavaču, nakladničkoj kući OceanMore, i prevoditeljicama Lei Kovacs i Viktoriji Šantić, sjajni prijevodi velike većine Krasznahorkaijevih djela dostupni su na hrvatskome, a sam pisac bio je 'dostupan' i hrvatskim čitateljima.  Krasznahorkai je kratkim rečenicama za čitatelje Expressa otkrio što misli o današnjoj Mađarskoj Viktora Orbana, je li ikada povjerovao u ideale komunizma i, ostajući vjeran metaliterarnoj ironiji, što je najviše volio kod svoga prijatelja, legendarnog bitnika Allena Ginsberga.
Krasznahorkai je svoje formativne godine proživo u komunističkom sustavu, u ranijim intervjuima je govorio da je porijeklom iz ‘izrazito buržoaske’ obitelji i da se kao mlad čovjek morao pobuniti protiv tih buržoaskih konvencija, pa je najprije upitan u kom je smjeru išla ta njegova pobuna i znači li to da je kao tinejdžer povjerovao u ideale komunizma:

- O, ne, ne, ne! Razlog mojoj takozvanoj 'pobuni' bio je taj što sam u to vrijeme previše čitao Dostojevskog. Živio sam zajedno s njegovim likovima, koji su tako postali moji životni suputnici. Vjerovao sam da nikad nisam sam, jer je kraj mene uvijek, na primjer, princ Miškin. On je uvijek imao jako važnu ulogu u mojem životu. Poslije sam pak čitao previše Kafke. Sve u svemu, otišao sam živjeti među najniže slojeve mađarskoga društva jer sam smatrao da život ima dostojanstva samo ako ga živimo zajedno s obespravljenima. Na mene je duboko utjecala Simone Weil- odgovorio je Krasznahorkai. 

Odrastao je u gradiću na krajnjem jugoistoku Mađarske, živio na raznim mjestima diljem Mađarske i svijeta,. Gdje mu je dom? Koje mjesto osjeća kao svoj dom kojemu bi se mogao vratiti?

- Ja nemam dom. Boravim u različitim mjestima na Zemlji, u Kyotu, Berlinu, New Yorku, Beču, Trstu i nedaleko od Budimpešte. Svoj sam dom izgubio kad sam imao osamnaest godina, i od tada ga nisam želio ponovno pronaći. Čovjek može samo jednom izgubiti dom. Dom nikada više nije moguće ponovno pronaći- kazao je Krasznahorkai, pa potom otvoreno govorio i Orbanovoj Mađarskoj:

- Mađari su većinom vrlo deficitarni u glavi. Od takozvanog herojskog, moralnog mađarskog karaktera lavljega srca nije ostalo ništa. Danas su tamošnji ljudi – polovica ili više od polovice populacije – poput marioneta. Marionete su kukavice koje nisu u stanju same odlučivati o vlastitoj sudbini. Vjerujem da to novome režimu omogućuje da čini s ljudima što god želi. Mađarska Viktora Orbana NAŽALOST je jako stvarna zemlja. Nemam nikakvih iluzija. I NAŽALOST, to je moja zemlja. Ali ne i moja domovina.

S Belom Tarrom snimio je pet filmova, o suradnji s velikanom mađarske i svjetske kinematografije Krasznahorkai kaže:

- Dao sam mu sve što sam imao. Romane, naslove, likove, situacije, priče, okolnosti, imena, sliku prirode ljudskih bića. Od toga je napravio izvrsne filmove. Sretan sam s time. Pomogao sam mu da vidi drugačiji pogled na svijet, razotkrio sam mu senzibilitet našega univerzuma, ljudskoga dostojanstva i čovjekova pada. On je duhoviti cinik. Razumio je moj svijet, ja sam razumio njegov. Iz onoga što sam mu dao, on je mogao – zajedno sa mnom, Mihalyjem Vigom, svojom ženom Agnes i još nekim svojim prijateljima – sagraditi novi film. Ili barem film u kojemu možeš vidjeti svijet koji smo od svega toga stvorili.

Nakon 'Torinskog konja', koji je 2011. dobio Srebrnog medvjeda na Berlinaleu, više nisu zajedno radili. 

- U vrijeme dok smo snimali 'Čovjeka iz Londona', imao sam osjećaj da smo došli do točke na kojoj treba završiti. Rekao sam mu to, razumio je. Tražio je samo da napravimo svoj posljednji zajednički film. Htio je da se oprostimo. 'Torinski konj' je naš OPROŠTAJ. To je bila zajednička odluka. Nakon filma o Posljednjem sudu, što smo drugo mogli učiniti?!

Krasznahorkai je surađivao, pa i neko vrijeme živio u domu legende američke bitničke poezije Allena Ginsberga.

- On je bio vrlo mudar čovjek. Veliki pjesnik. Umjetnik. Obožavao sam njegov Urlik… Za mene je to bilo dovoljno da ga volim i cijenim. Kad je umro, izgubio sam jednog jako važnog prijatelja- rekao je Krasznahorkai te na kraju zaključio:

- Dok sam živio iza Željezne zavjese, nikada o tome nisam razmišljao kao o životu iza Željezne zavjese, nego sam imao duboko uvjerenje da živim U SVIJETU – i mislim da je to i bilo istinski tako. Upravo zbog toga nikada nisam mislio da bi moja djela morala govoriti nešto o aktualnim okolnostima. Ne! Želio sam stvarati djela koja se bave ljudskim stanjem.

Povodom izdanja hrvatskog prijevoda knjige "Povratak baruna Wenckheima", za književni prilog Bestbook je o Krasznahorkaiju pisala i Ena Katarina Haler, poručivši: "Jasno je da se Krasznahorkai nimalo ne trudi svidjeti svima. Ipak, u jednu ruku iznenađuje koliko je onih kojima se ipak svidio, koji će kliziti niz tu njegovu struju, puštati da ih vodi u brojne rukavce i naposljetku uživati u velikom djelu suvremene književnosti".

Krasznahorkai je rođen u Gyuli, na granici s Rumunjskom, 1954. godine. Njegov otac György Krasznahorkai bio je advokat, a majka Júlia Pálinkás administratorica u socijalnom.

Krasznahorkai je u intervjuima govorio i o židvoskom podrijetlu obitelji. Godine 1931., rekao je, njegov je djed promijenio obiteljsko prezime iz Korin u Krasznahorkai, po imenu dvorca na nekadašnjem mađarskom teritoriju.

„Moj je otac imao židovske korijene. Ali rekao nam je tu tajnu tek kad sam imao oko jedanaest godina. Prije toga nisam imao pojma“, izjavio je u jednom intervjuu grčkim novinarima 2018.  „U doba socijalizma bilo je zabranjeno to spominjati. Pa, ja sam napola Židov, ali ako se stvari u Mađarskoj  nastave razvijati ovako kao sada, uskoro ću biti potpuno Židov.“

Prvi put je putovao izvan komunističke Mađarske 1987., najprije je godinu dana proveo u Zapadnom Berlinu, 1990. živio je u Mongoliji i Kini, kamo se više puta vraćao. Sredinom devedesetih živi u New Yorku, ali i u Kyotu, a dodir s estetikom Dalekog istoka značajno utječe na promjene u njegovu stilu. Bookera je dobio 2015. godine.