Novak Đoković podgrijao je mit o "herojima, a ne zločincima"

Novak Đoković je novovjeki "Isus", junak našeg doba, požrtvovni borac za slobodu - svoju, kao i našu - nevina žrtva svjetske nepravde, istinski šampion, zaštitnik "nas" od "njih", kao i najnoviji predmet još jedne bratoubilačke svađe na društvenim mrežama.

Tako to biva na prostorima i među narodima koji tradicionalno pate za "herojima, a ne zločincima".

Nakon višednevne histerije oko Đokovićeve odbijene vize, nakon privremenog smještaja u hotelu s migrantima i naročito nakon medijskog mahnitanja njegova oca, napokon se u javnosti oglasio i sam tenisač. I priznao gotovo sve što mu se stavlja na teret.

Priznao je da je njegov kamp krivo ispunio vizu za Australiju, kao što je priznao da je nakon testiranja za koronu u Beogradu sudjelovao u javnim događanjima, bez maske, bez distance i bez samoizolacije. Ono što je od početka bilo problematično, dobrim dijelom je i ostalo problematično. 

Heroji ili muljatori

No to nije previše bitno za sve one koji pod svaku cijenu brane svoje heroje, pa makar se ti heroji nekada pokazali "zločincima" ili u Đokovićevu slučaju možda tek bahatim muljatorima.

Primjerice, njemački Der Spiegel sada propituje vjerodostojnost Đokovićeva pozitivnog nalaza na koronu iz prosinca.

Za Đokovića se prosvjedovalo, zbog Đokovića se ratovalo na društvenim mrežama, zbog Đokovića su se aktivirale teorije zavjere i brusili nacionalni mitovi. Zapostavljeni su stali uz privilegirane, frustrirani uz mega-uspješne, u Đokoviću se vidjelo vođu antivakserskog pokreta, Đokovića se proglašava obnoviteljem uništenog nacionalnog ponosa u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, pa čak i u slučaju koji nema veze sa sportom, a vidjelo se ni s moralnim kodeksom samog Đokovića i njegova kampa.

Sad je dilema je li on lažirao Covid test ili je pozitivan šetao po događajima i intervjuima, ugrožavajući zdravlje ljudi, kao svojedobno na onom famoznom turniru u Zadru. I zato što je šampion, Đokoviću bi trebalo biti dozvoljeno sve.

Kao pravom "heroju, a ne zločincu".

U heroje se ne dira

Za takve "heroje" ne vrijede pravila, kao što se postojano govorilo da pravila ne vrijede za vojnike koji su činili zločine, za generale koji su bježali od optužnica i policije, a potom dobivali svetačke statuse i poslovne aranžmane, spomenike i murale.

Takve "heroje, a ne zločince" ne smije se pitati zašto su hodali zaraženi među djecom i u javnosti ili jesu li možda lažirali test na Covid ili jesu li lagali na svojoj aplikaciji za vizu, kao što ih se ne smije pitati gdje su se skrivali četiri godine dok su bježali od policije, tko im je to financirao, tko ih je skrivao...

Jer u "heroje, a ne zločince" naprosto se ne dira.

Razum i osjećaji

Psihoza koja se stvorila oko Đokovića, a dovela je i do ozbiljne histerije u medijima i na društvenim mrežama, tek je manifestacija dubljeg kompleksa koji dominira ovim prostorima i ovim narodima zadnjih tridesetak godina. Nekritičko vezanje uz vojnike, sportaše, političare, kao nekakve spasitelje na koje se projicira ne samo nacionalni ponos, već i vlastite želje i žudnje, zajedno sa socijalnim i drugim frustracijama, karakteristika je ovih prostora koja oduzima prostor normalnom, a kamoli kritičkom razmišljanju.

Činjenice ustupaju pred emocijom, argumenti pred frustracijom, razum pred osjećajima. 

I to što je Novak Đoković na koncu priznao ono što mu se stavljalo na teret, njegovim sljedbenicima i štovateljima njegova "Isusovog" statusa neće previše značiti. Takvim ljudima trebaju idoli i takvi ljudi moraju vjerovati da su njihovi idoli nepogrešivi. 

Jer to onda znači da su samim time i oni nepogrešivi.