Ante Bagarić, jedan od naših vodećih psihijatara, analizirao je seriju 'Adolescencija', koja od objave postiže rekordnu gledanost i nikoga ne ostavlja ravnodušnim
EMITIRA SE NA NETFLIXU
Naš poznati psihijatar o hit seriji Adolescencija: Što je to 'normalna', 'uspješna' obitelj?
Čitanje članka:
2
min
Britansku mini-seriju "Adolescence" u samo četiri dana od objavljivanja na Netflixu pogledalo je 24,3 milijuna ljudi. To je svrstava u apsolutno najgledanije serije posljednjih godina, a rasprave o njezinu sadržaju, glumcima i bolnim temama koje nas sve dotiču, ne prestaju.
O seriji je na svome Facebook profilu mišljenje iznio i pročelnik Zavoda za liječenje ovisnosti Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, psihijatar Ante Bagarić, koji je jedan od vodećih psihijatara i psihoanalitičara u Hrvatskoj. "Adolescence" donosi brutalnu priču o 13-godišnjem dječaku koji ubija svoju kolegicu iz razreda i svemu što slijedi nakon njegova uhićenja i suočavanja njegove obitelji i zajednice sa stravičnim činom dječaka.
"Uznemirujuća, sjajna Netflix serija Adolescence je (opravdano) u fokusu. Izvrsni glumci (iz Britanije je – odlično je) i svi drugi filmski elementi. Preporuka: pogledati.
Ali serija donosi puno više. Odmah na početku je jasno o čemu se radi. 13. godišnji dječak je nožem ubio djevojčicu iz iste škole. Serija se cijelo vrijeme fokusira na ubojicu i obitelj ubojice. I dok većina sličnih filmova nakon ovakvog uvoda obično nastavlja pričati o raznim oblicima nefunkcionalnosti i poremećaja u obitelji, u ovoj seriji redatelj je otišao sasvim u suprotnom pravcu. A šta ako su bili funkcionalni? Je li stvarno moguće da se nešto ovakvo dogodi u „normalnim“ obiteljima. Što je to „dobra“, „normalna“, „uspješna“ obitelj?", postavlja pitanje Bagarić.
On ističe kako je u seriji "cijeli niz sjajno prikazanih emocionalnih nefunkcionalnosti jedne funkcionalne obitelji".
"Jedan primjer mi je posebno zapeo za oko. Otac (briljantni Stephen Graham) pokušava sina uključiti u što više „vannastavnih“ aktivnosti, pa tako dolaze i do nogometa. Sin loše igra, pa ga stavljaju na gol. Ali je loš kao golman i drugi roditelji mu se smiju (koncept projektivne identifikacije u grupi – žrtveni jarac). Očekivano, i sin i otac osjećaju veliki sram u ovoj situaciji. Ali obojica biraju katastrofalna emocionalna rješenja za ovu neugodnu situaciju (jasno da su njihovi izbori dominantno nesvjesni). Sin lako podnosi smijanje suigrača i roditelja, ali razumijeva da je ocu vrlo teško, te prekida bilo kakvu komunikaciju s ocem („nisam ga mogao, smio, htio pogledati cijelo vrijeme“). Otac, također lako podnosi smijeh roditelja, ali razumijeva da je sinu iznimno teško i prekida emocionalnu komunikaciju s njim ("krio sam pogled od njega“). Ustvari obojica biraju isti, vrlo devastirajući emocionalni mehanizam", analizira Bagarić, te nastavlja:
"Obojica pokušavaju napraviti najviše za onog drugog, ali nikako ne prepoznaju stvarne potrebe onog drugog. U ovakvim situacijama se traže i brzo nalaze rješenja (promjena trenera, tima, sporta, aktivnosti), ali odnos postaje sve gori i gori. Na jednoj razini funkcionalnost obitelji se povećava (povećava se briga za članove obitelji), ali se nefunkcionalnost povećava još jače (sve se manje razumiju). A onda uskoro u rano jutro policija provaljuje u kuću (slomljena je lažna funkcionalnost) i odvodi sina (nefunkcionalnost postaje jasna i vidljiva). Završava li priča s upadom policije? Ne, naravno. Redatelj perfektno prikazuje odnos susjeda i prijatelja prema obitelji i načine na koji se patnja obitelji nastavlja i prenosi na nove generacije (kćer)", zaključuje.
Svaka epizoda serije snimljena je u jednom kadru, nose je neki od najznačajnijih britanskih glumaca, a Owenu Cooperu, koji glumi dječaka ubojicu, ovo je prvi put da uopće glumi na filmu/u seriji.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
