U opsežnom bedekeru kroz Tuđmanovu Hrvatsku, “Stupovima društva” Srećka Jurdane - šarenom panoptikumu kojim defiliraju naše verzije Ostapa Bendera u bezbroj varijeteta - ne nalazimo ime Slobodana Ljubičića. Nema ga ni u Kuljiševim “Majmunima, herojima i gangsterima”, Enciklopediji Britannici hrvatske tranzicije. Kuljiš ga spominje samo usput, kao gosta na Šerbedžijinim Brijunima, opisujući ga sažaljivo kao ražalovanog direktora Zagrebačkog holdinga, koji 2011. za ručicu vodi dvoje male djece i ne pokazuje znake nervoze, “osim ako neko dijete ne stupi preblizu rubu kupališnog mula”. To je portret sedamnaestoga građanina Koriolana, epizodista non plus ultra, brižnog oca koji obrađuje svoj vrt i čuva obitelj od kojekakvih ugroza. Kad bi ga neki od novinara nazvao zbog izjave ili, ne dao bog intervjua, Kikaš bi se izvlačio - on umire, na operacijskom je stolu, prima posljednju pomast, ali vrlo brzo nakon toga osvanuo bi u nekoj od živahnijih rubrika crne kronike.