Jure Klišanin, načelnik Postaje granične policije u Novskoj, kao maloljetnik je čuvao seoske straže skladišta. Specijalnoj policiji pridružio se 1993. godine
PRISJETIO SE RATNIH DANA
Načelnik policije iz Novske: 'Pušku sam zadužio sa 17, a evo što najviše pamtim iz Oluje...'
Čitanje članka:
7
min
Jure Klišanin (51), načelnik Postaje granične policije Novska, imao je nepunih 17 godina kad mu je početkom srpnja 1991. stigao poziv iz Općine. Dobivali su ga svi mladići nakon navršene 16. godine koji su upisani u vojnu evidenciju. Jure je baš bio završio 2. razred strojarske srednje škole. Tad se u Novskoj već vidjelo da gori iz tri pravca, Pakraca, Jasenovca i Siska, rat je dolazio na velika vrata. U policijsku školu, 3. razred, prijavio se još u ožujku 1991. godine. Nakon nekoliko mjeseci javili su mu da je primljen, no zbog ratnog stanja rekli su mu da nema škole i da će ga pozvati kad se stvore uvjeti. U međuvremenu se odazvao pozivu iz Općine, zadužio pušku M-48 i kutiju metaka. Sjeća se da mu je, kad se vratio kući i spremao pušku u ormar, prišao dvije godine mlađi brat i tražio da mu je pokaže.
- Rekao sam da se makne jer to nije za djecu - pun emocija prisjeća se Jure tih dana.
Počeo je s dečkima iz svoje generacije i starijima držati seoske straže skladišta. Škola je počela krajem te 1991., a Jure se nakon završenog 3. i 4. razreda policijske škole s prijateljem, a poslije i kumom, prijavio za teren.
- Otišli smo u specijalnu policiju, on je bio u RIS-u Kutina, a ja sam dobio splitsku Specijalnu policiju BATT, koja nosi ime po prvoj četvorici poginulih pripadnika (Bočina, Abramović, Tomaš, Topić). Prošli smo obuku za specijalnu, ta naša generacija, i onda su krenuli prvi tereni - priča Jure kako počinje njegov “pravi” ratni put. Bilo je to u lipnju 1993. godine, kad je imao nepunih 19.
Ti su prvi tereni, prisjeća se Jure, bili vrlo teški, na Velebitu su vladali ekstremni uvjeti, kiša, snijeg, vjetar... Ipak, dok je bilo mirno, smišljao je razne načine na koje bi mogao skratiti vrijeme. Na jednom od prvih takvih terena napravio je lulu, ugrijao žicu i napisao “Bukva ‘93”. To je bila baza iz koje su išli na položaj na Velebitu, a tu drvenu lulu čuva i danas. Sjeća ga na dane kad su bili spremni dati sve, pa i život, kako bi obranili svoje domove.
- Nas je osam iz generacije došlo u splitsku specijalnu, svi smo bili tako mladi. Lani sam bio na utrci Spartan na Hvaru pa sam posjetio ratnoga kolegu. Emotivan je bio taj naš susret. Sjetiš se koliko su vas ti stariji zapravo štitili, nismo tad toga ni bili svjesni. Bio sam u toj grupi najčešće s Hvaranima. Sa mnom su bili pokojni Dida, tako smo ga zvali, Šime, Nikša, Mario i Ćipa. Kao starija braća su nam bili. Bili smo svi kao jedan - ponosan je Jure na jedinstvo koje je vladalo među specijalcima.
Svaki dan su bili skupa, nije tu bilo svađa, svi su bili u istim problemima i ovisili jedan o drugome. Imali su samo jedan drugoga, čuvali su se, čuvali su domovinu...
Bili su poslije oko Dubrovnika, u Slavoniji, Pakracu, Slavonskom Brodu, sve do Bljeska, kad je dio njihove jedinice angažiran u toj akciji, u kojoj su s osječkim kolegama specijalcima oslobađali Omanovac. Nakon toga uslijedila su još dva-tri terena, već su osjećali da se nešto događa, da se sprema nešto važno. “Dignuli” su ih te su i prije Vojno-redarstvene akcije Oluja već bili na položaju na Velebitu.
- Naš pravac bio je Mali Alan prema Gračacu. Priča se zna, 4. kolovoza u 5 sati je krenulo, topnička priprema. Probijanje tog položaja trajalo je dosta dugo. Imali smo tu i poginulih, ranjenih, Viktor je poginuo. Tek smo negdje oko 12.30 sati probili taj položaj i krenuli dalje. Na kraju tog prvog dana, znam da smo zanoćili, drugi dan smo nastavili dalje i izašli na cestu Obrovac-Gračac - govori ovaj bivši specijalac.
Budući da je specijalna policija po svim pravcima djelovala vrlo duboko, ušla i napravila klin, čekali su dan ili dva u Gračacu da se linije isprave. Potom su išli za Donji Lapac.
Kad sad s odmakom vremena Jure evocira sjećanja, priznaje da je tad bilo teško pratiti koji je dan i koji je datum. Na povratku su vidjeli hodočasnike kako pješače na Klis na Gospu sinjsku. Tad su dobili dan ili dva slobodno, a su potom do kraja listopada prošli cijelu Hrvatsku.
- Kisnulo se po dva-tri puta dnevno, sušilo se na tebi... Koliko se jelo, pilo, nisi ni stigao razmišljati o tome.
Prvi dan Oluje je bilo strašno naporno, nosiš tu čuturu s vodom, koliko unutra stane, padali su ljudi od dehidracije. U to vrijeme ne razmišljaš o tome, samo ideš - priča Jure dok pregledava svoje stare fotografije s terena. Pamti i odlične zapovjednike, koji su uvijek bili uz njih, na čelu.
- Ostala mi je scena, mislim da je bilo pola 12, ovo govorim iz perspektive jednog specijalca, preko veze čujem generala Mladena Markača: “Dečki, Knin je oslobođen”. I onda razmišljaš, svi ti napori, sve što ste prošli, vrijedilo je, uspjeli smo - govori nam Klišanin.
Stigao je tada i studeni 1995. Bili su na dubrovačkom terenu, od Prevlake prema Trebinju, kad je Jure lakše ranjen. Ne voli to isticati, sretan je što je još tu, živ je, trči, trenira...
- Spuštali smo se prema dolje i bila je improvizirana potezna mina, zapeo sam i ostao sam živ, lakše sam ozlijeđen. Ni ne sjećam se detalja... Hvala Bogu, dobro sam prošao, život ide dalje - govori Jure, koji nerado spominje svoje ranjavanje jer se ne želi izjednačavati s onima koji su prošli mnogo gore, ostali bez ruke ili noge, ili su bili u zarobljeništvu... Došla je tad i mirna reintegracija Vukovara i kraj rata, a Jure je ostao u sastavu policije.
Nakon izlaska iz Specijalne policije 2000. godine diplomirao je kriminalistiku i vratio se kući u Novsku, gdje postaje inspektor. Radio je zatim na organiziranom kriminalu u Sisku, pa u kabinetu ministra. Iz Zagreba se vraća za načelnika PP Hrvatska Kostajnica, gdje provodi šest godina, a zatim je 13. godinu načelnik Postaje granične policije u Novskoj s ispostavom Jasenovac.
Jedanput godišnje, 15. ožujka, na obljetnicu osnutka Specijalne jedinice BATT Split, nađe se s bivšim suborcima, druže se, prisjećaju gdje su bili, što su radili... Prisjete se i svih onih koji više nisu među njima, Bočina, Abramović, Topić, Tomaš, prvih koji su poginuli, Ivana Gilića...
Lani je nakon 29 godina prvi put otišao na Pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu i popeo se ponovno na Sveto brdo. Prelazi se relacija Mali Alan, prijevoj koji je forsirala njegova jedinica, prema Dušicama, gdje je bila misa, nakon čega slijedi uspon na Sveto brdo. Vratilo mu je to iskustvo mnoga sjećanja, prisjetio se i poginulih i ranjenih, odao im počast.
Kao dijete, govori, njegova obitelj živjela je od poljoprivrede, na selu. Ima tri starije sestre i mlađeg brata. Nije se tad provodilo slobodno vrijeme pred ekranima, nešto malo se gledala televizija, no u slobodno vrijeme volio je čitati. Njegova susjeda imala je mnogo knjiga, pa je od nje posudio “Povijest Hrvata” Vjekoslava Klaića. Fascinirala ga je ta stoljetna borba za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku, svoju domovinu. Danas shvaća da je imao priliku sudjelovati u toj borbi za slobodu, imao je priliku biti dio te povijesti.
Rođen i odrastao u Novskoj, Jurina je obitelj podrijetlom bila iz Buškog Blata kraj Livna. Njegov odgoj obilježilo je prihvaćanje života takvog kakav je.
- Nemoj zaboraviti ići u crkvu - rekla mu je, između ostalog, majka, kad je otišao u specijalnu policiju. Nije zaboravio njezine riječi, išao je kad je god imao prilike, a smatra i da mu je vjera pomogla nositi se s nedaćama kad je bilo najteže. Pomogla mu je prihvatiti stvari koje su mu bile neobjašnjive.
Kao roditelj, danas shvaća kolika je bila ogromna hrabrost svih roditelja, njegovih i drugih, kao i svih drugih članova obitelji čiji su sinovi, supruzi ili očevi bili na bojišnici.
Iako je “izgubio” taj dio mladenačkih druženja i bezbrižnih izlazaka, smatra da, zahvaljujući svemu što je prošao, ima nešto drugačiji pogled na život. Doista, može se reći da je živio i živi ispunjenim životom. Stekao je tijekom života bogato iskustvo i smatra da mu je to pomoglo kao načelniku u vođenju, odnosno rukovođenju. Pokazalo se to i u talačkoj situaciji koju su imali.
- Rukovoditelj mora biti smiren, prenijeti ljudima da treba ostati smiren u kritičnoj situaciji. Nema panike, znaš da ima puno gorih situacija - kaže Jure.
Svoju djecu ne opterećuje ratnim pričama, tek ako pitaju, ispriča im što ih zanima. Skroman i samozatajan kakav je, Jure se ne smatra junakom ni herojem.
- Nije tata heroj, tata se borio s herojima - kaže djeci kad ga pitaju je li bio u ratu i je li onda i on heroj.
Junaci su, nastavlja, nažalost, ostali tamo negdje, on je samo jedan od onih koji su preživjeli.
- Junaci su ovi s kojima sam bio, svi oni koji su sudjelovali, a posebno oni kojih nema. Junaci su i svi oni koji još žive i gaje sjećanje na Domovinski rat. Želim zahvaliti svim pripadnicima SJP-a, a posebno svojim dečkima iz SJP-a BATT i dečkima s Hvara - zahvalan je Jure svim suborcima i ostalim hrvatskim braniteljima.
Za kraj poručuje kako ne treba zaboraviti da je nekoliko generacija u jednom trenutku, kad je bilo potrebno, reklo: “Idemo” i dalo sve od sebe.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
