Unatoč proglašenju Države Palestine 1988., PLO tada nije imao kontrolu nad nijednim teritorijem i odredio je Jeruzalem za glavni grad Palestine, koji je bio pod izraelskom kontrolom i kojeg je Izrael smatrao svojim glavnim gradom
Na današnji dan Palestina je proglasila nezavisnost. Jugoslavija ju odmah priznala
Palestinska Deklaracija o neovisnosti formalno je uspostavila Državu Palestinu, a napisao ju je palestinski pjesnik Mahmoud Darwish, dok ju je proglasio Yasser Arafat 15. studenoga 1988. u Alžiru. Deklaraciju je prethodno usvojilo Palestinsko nacionalno vijeće (PNV), zakonodavno tijelo Organizacije za oslobođenje Palestine (PLO), glasovima 253 za, 46 protiv i 10 suzdržanih. Deklaracija je pročitana na završnoj sjednici 19. PNV-a uz ovacije publike.
Nakon što je pročitao deklaraciju, Arafat je, kao predsjednik PLO-a, preuzeo naslov Predsjednika Palestine. U travnju 1989., Središnje vijeće PLO-a izabralo je Arafata za prvog predsjednika Države Palestine.
Povijesni kontekst
Summit Arapske lige održan je 28. listopada 1974., u Rabatu proglasio je PLO "jedinim legitimnim predstavnikom palestinskog naroda i potvrdio njihovo pravo na hitno uspostavljanje neovisne države."
Pravni temelj za deklaraciju temeljio se na Rezoluciji 181 (II) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda od 29. studenog 1947., koja je predviđala završetak i podjelu britanskog mandata u dvije države. 14. svibnja 1948. britanski mandat je završio, proglašena je Država Izrael, a Arapska legija Transjordana (kasnije Jordan) napala je Zapadnu obalu (koju je kasnije anektirala 1950.). U rujnu 1948. egipatske snage zauzele su Pojas Gaze i držale ga pod vojnom upravom. Do Šestodnevnog rata u lipnju 1967. ova su dva teritorija ostala pod jordanskom i egipatskom upravom.
Unatoč proglašenju Države Palestine 1988., PLO tada nije imao kontrolu nad nijednim teritorijem i odredio je Jeruzalem za glavni grad Palestine, koji je bio pod izraelskom kontrolom i kojeg je Izrael smatrao svojim glavnim gradom. PLO je stoga između 1988. i 1994. djelovao kao vlada u egzilu.
PLO je počeo provoditi ograničenu vlast u zonama A i B Zapadne obale te dijelu Pojasa Gaze kao posljedicu Sporazuma Gaze–Jerihona iz 1994., pod okriljem Palestinske nacionalne vlasti. Godine 2012. Palestina je unaprijeđena na status države promatrača koja nije članica UN-a.
Značaj i reakcije
Deklaracija se odnosila na područje Palestine, definirano granicama Britanskog mandata Palestine, koji uključuje cijelu Državu Izrael, kao i Zapadnu obalu i Pojas Gaze (koji je tada bio dio Izraelske civilne uprave). U deklaraciji se spominje Plan podjele Palestine Ujedinjenih naroda iz 1947. te se općenito poziva na "rezolucije UN-a od 1947." kao temelj legitimnosti palestinske državnosti.
Plan podjele poslužio je kao osnova za Izraelsku deklaraciju o neovisnosti, ali ga palestinsko-arapsko vodstvo tada nije prihvatilo. Ipak, u rujnu 1948. proglašena je Vlada Sve-Palestine unutar Pojasa Gaze kao egipatski protektorat, koju je priznala većina članica Arapske lige, a koju neki smatraju prvim pokušajem uspostave neovisne palestinske države; Vlada Sve-Palestine je međutim nekoliko godina kasnije raspuštena od strane Egipta. Deklaracija iz 1988. izričito ne priznaje Državu Izrael. Međutim, prateći dokument koji izričito spominje Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 242 te izjave Yassera Arafata u Ženevi mjesec dana kasnije prihvatile su Sjedinjene Države kao dovoljne za tumačenje deklaracije kao priznanja Izraela u njegovim granicama prije 1967. godine.
Deklaracija u kojoj se Palestina naziva "zemljom triju monoteističkih religija" tumačena je kao priznanje židovske povijesne povezanosti s tim područjem. Pozivajući se na "povijesnu nepravdu nanesenu palestinskom arapskom narodu, koja je rezultirala njihovim raseljenjem i uskraćivanjem prava na samoodređenje", deklaracija se osvrće na Lausanneški ugovor (1923.) i Rezoluciju 181 Generalne skupštine UN-a kao temelj prava Palestinaca na državnost. Deklaracija potom proglašava "Državu Palestinu na našem palestinskom teritoriju s glavnim gradom Jeruzalemom". Granice države nisu specificirane. Stanovništvo države opisano je izjavom: "Država Palestina je država Palestinaca gdje god da se nalaze". Država je definirana kao arapska zemlja izjavom: "Država Palestina je arapska država, sastavni i nedjeljivi dio arapske nacije".
Neposredni odgovori u okupiranim teritorijima i Izraelu
Tijekom vikenda 11.-12. studenog 1988., izraelska vojska zatvorila je okupirane palestinske teritorije u očekivanju sastanka Palestinskog nacionalnog vijeća (PNV) s ciljem sprječavanja bilo kakvih nereda. Broj vojnika raspoređenih na teritorijima znatno je povećan, dok su telekomunikacijske i električne mreže u teritorijima prekinute, postavljeni su kontrolni punktovi kako bi se spriječilo kretanje palestinskih stanovnika između zona, zvučnici u džamijama uklonjeni, palestinske zastave skinute, a stanovnici gradova prisiljeni da čiste nacionalističke grafite.
Vojska je također uvela policijski sat u teritorijima, prisiljavajući sve palestinske stanovnike da ostanu kod kuće 24 sata dnevno, dok su pristup novinarima zabranili osim uz pratnju IDF časnika, te zabranili Izraelskoj radiotelevizijskoj vlasti emitiranje snimaka s konvencije PNV-a. Izraelske patrole za provedbu policijskog sata koristile su megafone kako bi upozorile Palestince da izlazak iz kuća može rezultirati pucnjem. Osim toga, vojska je provela preventivne uhićenja nekoliko stotina Palestinaca. Izraelski ministar obrane Yitzhak Rabin upozorio je da je vojska "spremna upotrijebiti maksimalnu silu kako bi ugušila svaku demonstraciju nakon bilo kakve objave u Alžiru."
Jugoslavija ju odmah priznala
Palestinu su odmah te 1988. priznale članice Arapske lige kao što su: Egipat, Saudijska Arabija, Jordan (uz određene uvjete). Sirija, Irak, Libija. Priznao ju je i istočni blok, ali i Jugoslavija u skladu sa svojom politikom podrške pokretima nesvrstanih i palestinskoj samoodređenju. Nakon priznanja, Jugoslavija je otvorila diplomatske veze s PLO-om, koji je bio predstavništvo Palestinske države.