Mnogo je vrednije da država osigura sredstva za gradnju muzeja žrtava holokausta

U listopadu 1991. Sabor Republike Hrvatske donio je Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata. Taj zadatak trebala je provesti, istim zakonom osnovana, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, koju su činili predsjednik (Vice Vukojević), tri potpredsjednika i čak 61 član! Nakon desetogodišnjeg rada Hrvatski sabor je u svibnju 2002. donio Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata, čime je obustavljeno i djelovanje spomenute komisije. Određeno je da će o prikupljenoj građi brigu voditi Hrvatski državni arhiv. Međutim, i mimo rada komisije mnogi hrvatski povjesničari intenzivno su se bavili temom poratnih žrtava, a Hrvatski institut za povijest pokrenuo je svojedobno i petogodišnji projekt pod naslovom “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”, koji je iznjedrio mnoge znanstvene radove i monografije na tu temu. U posljednjih 35 godina, uz radove o Domovinskom ratu, uvjerljivo najviše ih je napisano upravo o komunističkim zločinima. Ta je tema postala sveprisutna i u hrvatskom društvu. O njoj neprestano govore političari, pišu novinari, snimaju se dokumentarne serije, priređuju muzejske izložbe...

Ali džaba. Hrvatske vlasti nisu zadovoljne učinjenim, pa je predloženo osnivanje novog povjerenstva koje bi (ponovno) istraživalo zločine počinjene nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj put uspjeh je zajamčen jer je za voditelja povjerenstva predložen dokazani stručnjak za tu problematiku, profesor tjelesne i zdravstvene kulture Ivan Penava. Možda nije zgoreg spomenuti da Vlada već ima tijelo koje se bavi istom temom. Naime, u okviru Ministarstva hrvatskih branitelja postoji poseban Sektor za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.

KRONIKE POVJESNIČARA Svi žele da Vučić doživi 'vidovdansku sudbinu' Miloševića

Ne moram ni podsjećati da hrvatske vlasti (ali i društvo u cjelini) imaju mnogo manje sluha kad je riječ o istraživanju zločina koje su ustaše činili tijekom rata. U posljednjih 35 godina tek nekolicina povjesničara bavila se tom problematikom. Razloga je mnogo. S jedne strane, društvena klima (bila) je takva da se povjesničare koji su ustaše i NDH nazivali pravim (zločinačkim i izdajničkim) imenom proglašavalo “komunjarama”, “jugonostalgičarima” i raznim drugim (antihrvatskim) titulama. S druge strane, niti država, tj. resorno ministarstvo, nije poticala radove i projekte koji bi se bavili istraživanjem tog najsramnijeg perioda hrvatske povijesti.

A nije da nema potrebe. Jer, iako postoje istraživanja o ustaškim zločinima počinjenima tijekom rata, ona su najvećim dijelom provođena tijekom komunističkog perioda. Drugim riječima, nameće se potreba da se na temelju starih i novih, domaćih i stranih izvora utvrdi što precizniji broj ubijenih Srba, Roma, Židova, antifašista i komunista u NDH, kao i način na koji su ustaše provodili masovne egzekucije na Baniji, Lici, Kordunu, u Bosni i Hercegovini, ali i u mnogim hrvatskim gradovima. Nužnost stalne znanstveno utemeljene (re)interpretacije novih i postojećih izvora temelj je povijesne znanosti, a u konkretnom slučaju i društvena potreba jer o pitanju karaktera ustaškog režima i njegovih žrtava evidentno ne postoji konsenzus u hrvatskom društvu. Izostanak konsenzusa vidljiv je, između ostalog, i u podršci koju pjevač Marko Perković Thompson uživa među Hrvatima unatoč ili baš zbog pjesama u kojima nerijetko koketira s ustaškom simbolikom, a tragičnu sudbinu vojske koja je ratovala na strani Hitlera i Mussolinija, te sudjelovala u zločinima genocida, neprimjereno i netočno poistovjećuje sa sudbinom hrvatskog naroda. I dok je nakon 45 godina nedemokratskog režima kritiziranje komunizma kao ideologije i Jugoslavije kao države bilo razumljivo, slavljenje NDH i ignoriranje njezina zločinačkoga karaktera ipak je skandalozno. Sve u svemu, s obzirom na materijalne, financijske i istraživačke resurse koje Hrvatska već godinama ulaže u istraživanje komunističkih zločina, ali i na to da velik dio Hrvata Drugi svjetski rat tumači suprotno općeprihvaćenim historiografskim spoznajama i civilizacijskim vrijednostima, siguran sam da bi od osnivanja još jednog u nizu povjerenstava bilo mnogo vrednije da država napokon osigura sredstva za gradnju muzeja žrtava holokausta i genocida, ali i muzeja antifašističkog i oslobodilačkog pokreta otpora.

A kad Vlada već pokazuje interes prema suočavanju s tamnim stranama hrvatske prošlosti, onda će valjda uskoro osnovati i povjerenstvo za utvrđivanje zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata (i poraća). Da bar utvrdimo političku i moralnu kad već nismo kazneno-pravnu odgovornost.