Iz jame Jazovka kraj Krašića ekshumirali su posmrtne ostatke 814 žrtava. U subotu 23. kolovoza će biti posljednji ispraćaj, a svetu misu kod jame predvodit će nadbiskup mons. Dražen Kutleša
Mještani Sošica: 'Kad smo bili djeca, išli smo krišom do jame, ali nismo to smjeli govoriti'
Znalo se što je Jazovka, da su partizani strijeljali tamo zarobljenike, ali lokaciju je znalo malo ljudi jer je do nje bilo relativno teško doći... Ljudi su uglavnom zazirali od toga, rekao nam je Jovo Peris (73) iz Sošica na području Žumberka. Iz te je jame Ministarstvo hrvatskih branitelja u srpnju 2020. ekshumiralo posmrtne ostatke 814 ljudi ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata i u poslijeratnom razdoblju. Sutra je organiziran zajednički ispraćaj i komemoracija te sveta misa. Tamo je izgrađena grobnica i uređeno je spomen-područje.
Pokretanje videa...
06:54
Malobrojni mještani Sošica na koje smo naišli uglavnom nerado govore o Jazovki. Bila je to tajna o kojoj se desetljećima nije javno govorilo, dok 1989. godine jamu nije otkrio karlovački speleolog Mladen Kuka. Duboka je 43 metra, a na najširem dijelu širina je 17 metara. Prve žrtve u nju su bačene još 1943. godine, nakon bitke za Krašić.
- Ja sam u djetinjstvu u blizini krave čuvao pa smo kao djeca slučajno naišli na to. Poslije smo imali problema s roditeljima. Ona je jedno vrijeme, barem su tako pričali moji roditelji, bila pokrivena s nekim daskama, na koje je bila gore natrpana zemlja, ali te su daske istrulile pa je sve skupa propalo i ostala je rupa - govori Peris, koji je nakon osnovne škole otišao živjeti u Zagreb te se u rodne Sošice vratio nakon odlaska u mirovinu.
- Red je da ih se pokopa kako dolikuje, ljudski - dodaje.
I Željka Humjana (60) znatiželja je kao dijete vukla tamo.
- Nismo smjeli reći nikome, ni baki, jer je odmah bila galama. Neki su ljudi dolazili i prije, no poskrivećki, znalo se dogoditi da se nađe pokoja svijeća uz put gore - priča Željko, koji je za Jazovku čuo od bake i susjeda, starijih mještana.
- Pred kraj rata 1945. dovozili su kamionima te ljude. Mještani nisu u to vrijeme smjeli biti nigdje blizu, ljudi su morali otići s polja kako bi onda oni gore izvršili egzekuciju tih ljudi. To je trajalo više dana, mjeseci - priča Željko.
Njegov je djed ludom srećom izbjegao takvu sudbinu.
- Kad su se povlačili iz Karlovca na taj križni put, on je došao negdje do Jaske. On i još par susjeda imali su tu neku sreću da nisu završili u Jazovki, nego su išli na obvezu nekog rada godinu dana. Njega su spasili neki domaći ljudi koji su ga poznavali, pa su to uzeli u obzir, kao i da ima ženu i malu djecu. Ovi koje su dovozili kamionima iz Krašića, pa iz bolnica, odakle već, ti, nažalost, nisu imali te sreće - govori Željko.
Mladen Kuka, speleolog koji je našao jamu, zadovoljan je što će ubijeni nakon više od 36 godina, napokon dobiti dostojanstveni ukop te mjesto gdje će im se moći odati počast.
- Imam 67 godina i više od 50 se bavim Jazovkom i vjerojatno ću se baviti do svoje smrti jer to je moja misija. Započeo sam još 1975. godine, kao klinac, još sa 17 godina, već sam debelo bio speleolog. Bio sam u Sošicama i dok sam čekao autobus prema Karlovcu pitao sam lokalce ima li na tom području kakva špilja, jama... Ljudi onda svašta pričaju jer dosta kraške pojave mistificiraju. I tako je nekakav tip, malo već pripit, rekao da zna za jednu jamu, ali da se o tome ne smije pričati. Pitao sam ga zašto se ne bi smjelo pričati, a on je odgovorio da su tu ljude ubijali tijekom i nakon rata i da je tu Kupčina krvava tekla. Nisam baš vjerovao da takve stvari postoje, osobito kad je Kupčinu spominjao, koja je dosta daleko od lokacije Jazovke. No, to me zaintrigiralo - prisjetio se Kuka kada je prvi puta čuo za zloglasnu jamu.
Sljedećih 14 godina nastavio je istraživati. Znao je da se nalazi negdje na putu između Sošica i Sopota pa bi jednom pretraživao s jedne strane ceste, drugi puta s druge strane.
- I dolazimo do 1989. godine. Bio je siječanj, što su inače na Žumberku vrlo oštre i hladne zime, ali taj dan je bio gotovo proljetni, u kratkim rukavima smo pretraživali taj teren. Mojoj ekipi je dosadilo i htjeli su prekinuti za taj dan. Rekao sam im da idem još jednom prošetati grebenom pa da je dosta za taj dan. Morate znati da konfiguracija terena nije bila ista onda i danas. Tad je bilo prilično zarašteno, trnje, nije se bilo lako probijati. U jednom momentu sam sjeo, valjda je to bila Božja volja, jer sam na metar od sebe vidio nekakvu pukotinu. U tih 14 godina tuda sam prošao barem 100 puta,. Pružio sam ruku unutra i osjetio da zrak struji. Bacio sam kamenčić i čuo da leti i lupa pa negdje završava. Pokušao sam maknuti nekakav kamen koji nije prirodno pripadao kod tog otvora, ali ga nisam mogao maknuti - govori istraživač.
Nakon što je uz pomoć kolega maknuo kamen, pokušali su se spustiti unutra, no nisu imali adekvatnu opremu. Imali su tek jedne ljestvice od 25 metara, koje nisu bile dovoljne da se spuste u jamu do dna. Označio je mjesto i vratio se s punom opremom.
- Drugi puta sam odmah našao. Počeli smo se spuštati i kad smo se spustili, imali smo što za vidjeti. Jedan tup osjećaj, da vidite jednog ili dva mrtva čovjeka, to je užas. Ali kad vidite ovako jednu hrpetinu kostiju kojoj se ne vidi kraja, koja je sve kao jedna kaša zdrobljena, vi jednostavno otupite od toga. Bio sam zabezeknut, vidio sam gebise (zubna proteza - op.a.), štake, kosti...Više ne znate koja je čija kost, otkuda je ta kost. Izmolio sam Očenaš i pomislio da stvarno trebaš biti čudovište da takve stvari radiš. U jednoj udubini u špilji vidio sam jedan kostur, sam, vidjelo se da pod glavom drži ruku. Očito je taj siromah bio živ kad su ga bacili dolje i tu je dočekao svoj kraj među gotovo tisuću ljudi koji se raspadaju - prizor je zgrozio Kuka, koji se kao gorski spašavatelj i jedan od osnivača HGSS-a u Karlovcu dotad nagledao svega i svačega.
- Gledam na sve žrtve jednako u životu i gledam na to da ipak čovjek treba imati jedan pijetet i poštovanje, da nitko nema pravo na tako svirep način nekome oduzimati život. Tad je još bila Jugoslavija, to je bila jedna od vrlo čvrsto čuvanih tajni. Kad je to završilo, obećali smo jedni drugima da ćemo šutjeti, neke je već i panika hvatala. I onda je došao Domovinski rat - priča nam Kuka, koji o jami zna više od bilo koga.
U siječnju 2019., trideset godina nakon njegova otkrića, pitao je prijatelja, vlč. Ivanu Vučka, župan u Krašiću i dekana Jaskanskog dekanata, da li bi htio spustiti se s njim u jamu i napraviti obred da se tim ljudima oda poštovanje.
- Za mene nije poštovanje nekakav miting iznad jame, ili nekakve druge ceremonije. Mi smo se opet spustili dolje i dogodila se jedna neugodna situacija jer je mjesto izgledalo sasvim drugačije. U međuvremenu je 1999. godine bila jedna ekipa koja je premještala lubanje u jednu pukotinu i brojala ih. Tih je lubanja bilo, naravno, puno manje jer su one bile razmrskane, od eksploziva, ili ukopane, a kosti su sve bile složene zbrda-zdola na drugom kraju. Također, nije bilo dijela tih svih predmeta koje sam vidio u svom prvom silasku u Jazovku, dok su ljudi unutra nabacali hrpu nekakvog smeća, limenke od pive, lampaše.... To me zgrozilo i smučilo mi se. Zbog toga sam inicirao da se iznad jame postavi pokrov od pleksiglasa kako bi je se zaštitilo od pljačke i bacanja raznog smeća - šokirao se Kuka.
- Godinu kasnije na poziv ministra Tome Medveda sudjelovao sam u ekshumaciji. Tad se došlo do broja od 814 brojeći bedrene kosti, što je daleko preciznija metoda prema mišljenju antropologa i forenzičara. Uz kosti su se vadili i predmeti, bilo je tu par štaka, jedna guska (pomagalo za nepokretne da mogu mokriti - op.a.), ali nije bilo ni tih naočala, ni gebisa koje sam ja vidio kad sam se prvi puta spustio - ogorčen je speleolog što mjesto nije bilo zaštićeno.
O Jazovki je napravio dva dokumentarna filma, održao stotine predavanja u zemlji i u inozemstvu te je napisao knjigu "Pakao se zove Jazovka", koja bi ovih dana trebala ponovno ići u tisak jer je sva naklada rasprodana.