A i ja sam ti gadna kad se naljutim. Brzo bi djed ostao bez kuka, a ja bez ostatka noge. Baba ima jezik takvi...što će mi djed, samo muke, govori nam kroz smijeh baka Miljka iz Majskih Poljana
SKROMNA BAKA
Miljka iz Majskih Poljana: 'Ne treba meni djed, što će mi? Meni samo treba malo mira'
Miljka (87) živi duboko u selu Majske Poljane. Put do nje i njene obitelji zameo je snijeg, ali kuća se ne može promašiti, jedina je u toj 'ulici'. Sad živi u kamp kućici sa snahom Marijom, čekaju da vrijeme dozvoli popravak kuće.
Veselo su nas dočekale, obje vole popričati sa svima. Ulazimo u malu kampericu, a Miljka s kreveta dirigira gdje da sjednemo. Pruža mi ruku i drži me do kraja razgovora. Vedra gospođa koja odmah svima postaje baka. Toliko ljubavi isijava.
Na početku rata izgubila jednu, prošle godine i drugu nogu
Njen život nije bio lagan. Na samom početku rata, 1991. izgubila je jednu nogu.
- Krava mi je potrčala tu preko i ja sam krenula za njom jer sam znala da tamo, malo dalje, ima mina, ali nisam znala da su ih postavili još. Stala sam na 'paštetu' i otišla u zrak. A kravi ništa - priča nam i dodaje da za tu nogu ima i protezu.
Drugu nogu je izgubila u srpnju prošle godine.
- Od šećera. Prvo su mi odrezali palac. Pa do gležnja. I onda sad do koljena. I evo već osam mjeseci ležim u krevetu. A što ću? kuda ću? Ne možeš nikud - pokazuje nam Miljka.
Snaha Marija dobacuje da joj svaki drugi dan dolaze patronažne sestre, ali prvih par dana nakon potresa, ona ju je prematala.
- Lijepo to zarasta, bit će ona dobro. Ali ne može nigdje, prvo prsti, pa korona, pa cijela noga. Ali pije tablete, zovem ja doktoricu i što god da treba, ja po to odem i pazim kad što pije - govori.
- A nije me htjelo pustit da legnem. Tu sam se gore rodila na križanju. Bila je tu kućica ali je srušena još 60 - ih. Pokopala sam i majku i sestru, u razmaku od dva mjeseca. A mene neće da uzme - dobacuje Miljka.
- Pa neće to kad ti hoćeš, nego kad ono hoće - govori joj Marija.
Neprestano zbijaju šale i bockaju jedna drugu, čak i kad Miljka kaže da želi zauvijek zaspati. Marija ju pokušava oraspoložiti, držati ju nekako aktivnom. U skučenoj kamperici im je bar toplo, a spojile su si i televizor.
- ''Ajte, pogledajte utakmicu s nama do kraja - govori nam Marija.
Još su dvije minute do kraja. Rezultat nam je svima neobičan, pa ipak igraju protiv Japana.
- Evo ga, ajde, ajde! Gle ovo - uzvikujemo svi zajedno.
Neriješeno. Vraćamo se natrag našem razgovoru, gospođa Miljka nam opisuje kako je izgledao potres u njihovoj kući.
- Krenulo je tresti, zidovi su se pomicali. Ja sam se primila za onu, onu ručku što imam iznad kreveta, ono kao u bolnici - priča nam.
- To smo joj napravili da se može podići da sjedne, ono kao na kirurgiji - ubacuje se Marija.
- Za to sam se držala, bacalo me okolo, ali valjda sam se dobro držala - smije se Miljka.
Moraju sanirati krovište, zabat i dimnjake. Ispala im je gornja deka, a volonteri su im pokrpali krov na brzinu da ne curi, dok ne dođe ljepše vrijeme za potpunu sanaciju. Najviše su im nastradale štale, ali svu stoku su uspjeli spasiti.
- Kad ti pogine stoka, to ti je kao da ti tri mjeseca ne dođe plaća. Ma i više. Znate kako je ovdje, štala ti je bitnija od kuće - priča nam Marija i dodaje:
- Premjestili smo stoku u stariju štalu pored, ona nije toliko nastradala, a ove smo zidove vezali gurtnama.
Tu prvu noć su bile na trijemu.
- Tu smo noćili. Drugi dan smo izlazi nasred ulice kad je drmalo i naložili lijepo vatru. Pupovac je prošao tu dolje, mislili smo da će stati. Ni stat' neće! To možeš slobodno objaviti, ni stati nije htio. Prošao je s onim kamiončićem dolje i vratio se natrag gore. Prođe tisući auta, vraga je meni bilo do njega - govori Marija.
Nakon toga su bile smještene u vojni šator ali to nisu uvjeti za Miljku.
- Stavili su palete i najlon i na tome smo spavali, ali ne možeš tako dugo. Treba nju prematati i treba joj biti toplo. U vojnom šatoru je sve smrdjelo od plinske grijalice, a ne može se ni zagrijati dobro. Onda smo dobili ovu kućicu i to nam je super, grijano je, ne kiši, kad trese, znaš da ti ništa ne može na glavu pasti - govori Marija i dodaje:
- Ovo je prirodna katastrofa, nitko to nije poslao i nije mogao znati. Ali da nema ovih privatnika i ljudi koji su došli, ništa mi ovo ne bi imali. Bio je jednom Crveni križ i neki dečki koji donose topli obrok. Danas je bila riba pohana, pljeskavica i mahune. Tako oko pola 1, 1. Al dobro, ne mogu ni oni stići sve obići.
Upravo u tom vojnom šatoru je gospođa Miljka postala hit na društvenim mrežama.
Netko ju je pitao što treba, a ona je rekla nekog djeda. No to je bila samo šala.
- Ma što će mi djed? Ne bi mi stali ovdje. A i ja sam ti gadna kad se naljutim. Brzo bi djed ostao bez kuka, a ja bez ostatka noge. Baba ima jezik takvi...što će mi djed, samo muke - govori nam kroz smijeh.
Priča nam i o Stani, svojoj rođakinji, onoj koja ima hotel Promaja.
- Ona mora tako. Mora se zezati radi svojih cura, ne smije plakati. Sve sam to ja prošla...Nek se drži, nek joj Bog da snage - govori.
Zabavlja ju što je njena zezancija došla do velikog broja ljudi. Marija dobacuje da joj jedino treba djed ako ima veću penziju od nje.
- Imam, ako tisuću imam. Tisuću i 44 kune. Eto to imam, za hranit se. Ništa drugo mi ne treba. Samo smrt, kad bi ona htjela. Što ću više živjeti? Ćaća je umro u 57. godini, jedna sestra isto, druga sestra u 78. Mama mi je umrla 23. 7., a sestra 23.9. U dva mjeseca. I zakopala sam ih. E, nekad je život bio lijep, sad je život ružan - sjetno priča Miljka. Naglo se trgnula i za kraj nam rekla što joj treba:
- Ali ne da se baba nikad! Al meni samo treba mira više, da se ne brinem. Čuvajte se djeco, i za vas baka brine sad.
POGLEDAJTE VIDEO: RUPE U MEČENČANIMA
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
