Miljenko Jergović: Odgovor na pitanje zašto ne odeš ako ti u Hrvatskoj nije dobro...

”Operacija Boris Dežulović”, onako kako je provedena u Splitu, u subotu posljednjeg dana veljače, nudi nam dvije refleksije. Prva mi mogla biti dobra, i glasi: policija nas je obavijestila da se ne može u svakom trenutku demonstrirati na svakom javnom mjestu. To bi, otprilike, trebalo značiti ovo: ne može se demonstrirati pod prozorima Dežulovićevih roditelja, kao što se, recimo, ne može demonstrirati ni pred ulazom u vrtić Plenkovićeve dječice. Druga vijest je vrlo zlokobna i glasi: desničarima je dopušteno da satima vrijeđaju i da fizički napadnu policiju, a da ne budu privedeni. Naravno da to nije dopušteno nikom drugom.

A sad o samoj “Operaciji Boris Dežulović” i o njezinom smislu. Cijela je stvar pokrenuta kada je u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva odvjetnik, HDZ-ov imenovani član Odbora za pravosuđe Hrvatskoga sabora, podnio lažnu prijavu da ne živi na mjestu gdje je prijavio prebivalište. Nastavila se kada je, nakon što je ustanovljeno da Dežulović ipak živi tamo gdje živi, politički i ideološki bliska skupina prijavila prosvjed ispred kuće u kojoj žive Dežulovićevi roditelji. Policija im to, ipak, nije dopustila, nego ih je zadržala malo niže. Možda zato da ne bi bio stvoren potencijalno neugodan presedan, možda zato što je sam Dežulović pokazao spremnost za prekomjerni građanski otpor, što bi ipak moglo ostaviti posljedice po glasnijim inozemstvima, a možda i zato da se na javnost što jasnije odrazi ona druga refleksija: da je desničarima dopušteno satima vrijeđati i fizički napadati Hrvatsku policiju, a da ne budu privedeni. Time se, naime, žrtvama terora kani pokazati da nipošto nisu ravnopravni, te da policija taktički, možda, njih i štiti, ali da je strateški angažirana oko toga da akcija napadača poluči uspjeh.

“Operacija Boris Dežulović” je sa stanovišta njezinih organizatora u potpunosti uspjela. Žrtvama napada, Dežuloviću, njegovim bližnjima, uključujući roditelje koji su bili tobože zaštićeni, jasno je - i to putem policije - pokazano do koje će mjere biti štićeni i tolerirani. Dežulovićevim bliskomišljenicima, hrvatskim intelektualcima i intelektualkama, piscima i novinarima, nekom običnom svijetu, koji nije sklon restauraciji načela NDH i ustaškoj rekonkvisti, pokazuje se što bi se i njima ubuduće moglo događati postanu li vidljiviji i aktivniji. Organizatori operacije, ili njezini stvarni pokrovitelji, preko Borisa Dežulovića i njegovih bližnjih, čiji je građanski integritet usporediv s integritetom Židova u Njemačkoj pred Olimpijske igre 1936, što znači da ih vrijeđati može svatko, da ih progoniti može svatko, a da će biti zaštićeni taman onoliko koliko to režimu odgovara, pokazuju im kakva će biti i njihova sudbina ako se malo ne smire. Tojest, ako se ne počnu ponašati prema napucima Andreja Plenkovića.

Sa stanovišta one većine građana, koja bi samo mirno živjela, stvari stoje ovako: kada se napadi na uvijek iste ljude, njih jedva desetak, od Dalije Orešković i bračnog para Kekin do Borisa Dežulovića i još ponekog među hrvatskim piscima i novinarima, konstantno ponavljaju, i kada ti napadi bivaju sve prljaviji i neugodniji i po pasivne promatrače, pa čak i one koji okreću glavu na drugu stranu, ali ne mogu baš ništa da ne vide i ne čuju, stvorenom atmosferom bivaju ozračeni najprije svi koji se, makar igrom slučaja i slučajnom adresom stanovanja, nalaze u blizini žrtava. Recimo, kada se nekome po zgradi u kojoj stanuje ispisuju personalizirani mrziteljski grafiti, njima bivaju zahvaćeni i svi ostali stanari zgrade. Kada se u Splitu upriliče demonstracije protiv nečijih roditelja, njima bivaju zahvaćeni svi građani koji u blizini žive, skupa sa svojim živim i mrtvim roditeljima.

A ljudi su živjeli mirno, te na neki način i poslušno, i nikako nisu željeli da se zateknu u takvoj situaciji. U početku većina njih će, posve prirodno, biti na strani žrtve: Dalije Orešković, bračnog para Kekin, Borisa Dežulovića, i još ponekog, jer nanišanjenih, targetiranih nema, zapravo, mnogo. To je, naime, cilj, da ih u prvoj vazi nema mnogo. Ali nakon što se napadi nastave i pojačaju, nakon što se u njima pojave i elementi kakvih doista nije bilo od olimpijske godine u Njemačkoj 1936, nakon što se progon proširi i na nemoćnu rodbinu odabranih žrtava, susjedima, građanima, tom običnom mirnom svijetu, stvari postaju nepodnošljive. To je trenutak u kojem “Operacija Boris Dežulović” i sve druge takve operacije preuzimaju dnevne boravke, predsoblja, kuhinje te naročito zahode nedužnih građana. To je trenutak u kojem se oni suočavaju sa svojim ukućanima, s djecom i sa starim roditeljima, s kućnim ljubimcima, s televizorom i kompjutorom, s vremenima prošlim i vremenima budućim, pa se sa zebnjom upitaju: a što će biti sa nama? I tada im se u glavi počinje odmotavati jedan drugi film na istu temu. I javi im se pitoma i nedužna misao kako bi, zapravo, sve bilo u redu, i kako bi se živjelo kao i prije, e kada ne bi bilo Dalije Orešković, bračnog para Kekin, Borisa Dežulovića i još dvoje-troje njih. Možda oni nisu krivi za ono što im se događa, nastavit će se dalje misao, i možda je čak i nepravedno ono što im se radi, ali ako se to već ne može promijeniti ni zaustaviti, zar nam svima ne bi bilo bolje da njih tu nema?

Ova misao jednom je davno prethodila Jasenovcu i Auschwitzu, ali ne moramo se odmah laćati tako jakih primjera i metafora. Možemo vrlo umjereno konstatirati da je ova pitoma i nedužna građanska misao prethodila protjerivanju ljudi iz njihovih domova, širom Europe i pod različitim režimima. Ako će svima nama biti lakše, zar nije bolje da on ipak ode? Pa, zar i njemu neće biti lakše tamo gdje bude otišao? Običnom, pitomom i nedužnom građaninu ovakvo što će na um pasti zato što živi u društvu koje nije pitomo i nedužno. On živi u društvu u kojem policija taktički štiti žrtvu, a strateški djeluje u savršenom skladu s počiniteljem. Policija u krajnjoj liniji neće dopustiti da žrtva na licu mjesta bude kamenovana, jer bi to donijelo loš ugled zemlji. Ali policiji nije ni na kraj pameti da rulji oduzme kamenje iz ruku, ili da rulju batina i privodi, pokazujući joj tako da nije društveno poželjno ono što rulja radi. Jer to jest društveno poželjno, ali još uvijek nije dopušteno. Zbog ugleda zemlje u svijetu. Ili, kao u Njemačkoj 1936, zbog predstojećih Olimpijskih igara.

“Operacija Boris Dežulović” ispraćena je okom onih nekoliko stvarno neovisnih i relativno slobodnih hrvatskih medija. Time da se u Hrvatskoj maltretiraju i progone ne samo targetirani pisci i novinari, te pojedine opozicijske političarke, nego se od posljednjeg dana veljače 2026. maltretiraju i progone i njihovi bližnji, sve uz pasivnu asistenciju Hrvatske policije, nije vijest za Hrvatsku radioteleviziju, za Đuricu Drobca, Niku Marjanović Zulim, a da o perišama, čakarunima i čudnovatim togonalima i ne govorimo. To nije vijest ni za Plenkoviću bliske i odane novine, naročito one kojima je vijest da je Dabrina mati Srpkinja. Posljednjeg dana veljače 2026. u Splitu se, dakle, dogodilo nešto što se za režimske medije u Hrvatskoj nije dogodilo. Za njih događaja bi bilo samo da je policajac na kojeg je nasrnuo jedan od napadača na Dežulovićeve roditelje uzvratio na napad. Ali ni za njega se, kao ni za Hrvatsku policiju općenito, nije ništa dogodilo. Pa zar se onda doista nešto u Hrvatskoj događa?

Pitanje zašto već jednom ne odete iz Hrvatske u početku se postavljalo sa stanovitom zadrškom, uz urlik i prijetnju. Ali normaliziranjem onoga što nije normalno, pitanje zašto već jednom ne odete iz Hrvatske, koje se postavlja tom zapravo malom broju ljudi, svakome od njih pojedinačno, ne traži više krik ni prijetnju. To je pitanje iz programa Hrvatske radiotelevizije i iz svih Plenkoviću bliskih medija, i već se postavlja najljubaznijim mogućim tonom. Postavljaju ga i ljudi koji su vrlo bliski Andreju Plenkoviću. Pa bi se, možda, za promjenu, ili uz glazbeni intermezzo, i na to pitanje moglo odgovoriti. Ostavimo po strani sve pravne i zdravorazumske argumente, koji nam kažu da je budalasto državljanina Republike Hrvatske, pa još i s uredno prijavljenim prebivalištem u Republici Hrvatskoj, upitati zašto već jednom ne ode, jer to je pitanje kao ono englesko How Do You Do!, na koje se može uzvratiti samo s How Do You Do!, ili zašto ti već jednom ne odeš, pa se tek na čas uhvatimo suštine. Zašto Boris Dežulović, nakon “Operacije Boris Dežulović”, ne ode iz Hrvatske, zašto ne odu Dalija Orešković, bračni par Kekin i još poneko kome se ovakvo pitanje postavlja. Odgovor zaslužuje novi red:

Oni ne odlaze zato što im je dobro tamo gdje jesu, s onima među kojima jesu. Dežuloviću je toliko dobro da mu “Operacija Boris Dežulović” ne može pokvariti ono što je njemu dobro. A dobro mu je, kao i Daliji Orešković, bračnom paru Kekin i još ponekom, zato što vole svijet, vole tu mikrozajednicu, taj biotop, koji za sebe i za svoje bližnje stvaraju. S tim da je njima svima pojam bližnjih vrlo širok, ponekad obuhvaća i milijune ljudi. Ta mikrozajednica, taj biotop, zemlja je u kojoj žive. Kao što je i svakom drugim čovjeku pojam njegove domovine ustvari istovjetan pojmu njegova vrlo osobnog biotopa. Oni vole tu svoju zbiljsku Republiku Hrvatsku, pa zato ne mogu otići. O tome, uostalom, i govori pjesma Vice Vukova, koju su u subotu pjevali pred svojim opadačima, ali tu pjesmu, na žalost, oni ne mogu razumjeti.

U Hrvatskoj se maltretiraju i progone ne samo targetirani pisci i novinari, te pojedine opozicijske političarke, nego se maltretiraju i progone i njihovi bližnji

Desničarima je dopušteno da satima vrijeđaju i da fizički napadnu policiju, a da ne budu privedeni. Naravno da to nije dopušteno nikom drugom