Milanović je izgubio drugu rundu s Plenkovićem. A sada bi cirkus trebao krenuti ispočetka

Prošloga petka Vladimir Šeks je izjavio kako su "davno sazreli uvjeti za opoziv Zorana Milanovića", ali da nema dvotrećinske većine za pokretanje postupka opoziva.

Istoga dana u Hrvatskom saboru tek jedna četvrtina zastupnika, njih 37, digla je ruku za Zorana Milanovića, odnosno za njegovu kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda Zlatu Đurđević. Tri četvrtine zastupnika u Saboru bilo je protiv, suzdržano ili nije pristupilo glasanju.

Jer, ne treba se zavaravati, bilo je to izjašnjavanje o Zoranu Milanoviću, predsjedniku države koji je prelomio preko koljena čitavu ustavnu i zakonsku proceduru, otvorio frontalni - često i prljavi - rat s Andrejom Plenkovićem i HDZ-om, digao na noge čitavu državu, otvorio brojne frontove kako bi progurao svoju kandidatkinju koja se nije niti javila na javni poziv, a onda za sve to dobio samo 37 glasova u Saboru.

Vladimir Šeks imao je razloga za zadovoljstvo. Što je obično loš znak.

Dobio samo jednu stvar

U ovom obračunu Zoran Milanović ispucao je gomilu aduta, a nije dobio ništa.

Osim jedne stvari: uspio je, makar nakratko, razbiti uhodanu HDZ-ovu šablonu imenovanja u pravosuđu i održavanja na ključnim mjestima osobe za koje se tvrdi da su kompromitirane, ali zato podobne.

No i to je napravio kršenjem zakona, zaobilaženjem procedure i politiziranjem čitavog postupka. Taj postupak je možda loš, možda čak i neustavan, ali ga se predsjednik Republike mora pridržavati. Ovako, procedura je dodatno zagađena.

Pored toga, svojim inaćenjem i uličarskim svađama pojačao je gađenje građana i javnosti, te amplificirao dojam kako je pravosuđe tek igračka u rukama politike, ovoga puta predsjednika i premijera. 

Milanović je također, što je tipično za njega, u vratolomnoj avanturi potrošio jednu dobru i kompetentnu kandidatkinju koja, do ovog postupka, nije bila čak ni toliko problematična HDZ-u, ali sada je obilježena kao Milanovićev pijun u ratu s Plenkovićem.

Novi krug kaosa

I naravno, Milanović je ponovno izložio svoj politički autoritet i za to nije dobio ništa.

A Hrvatska je dobila novi problem s imenovanjem predsjednika Vrhovnog suda, s gomilanjem funkcija osobe koja sada obnaša tu dužnost, a istodobno je i predsjednik Državnog sudbenog vijeća, kao što je dobila novu rundu natezanja Pantovčaka i Banskih dvora.

Iz ovog postupka hrvatska politika izašla je još zagađenija. Ako je to uopće bilo moguće.

I sada bi sve to trebalo krenuti ispočetka. Bez jedne dobre kandidatkinje, s duboko ukopanim političkim rovovima, s posvađanim i uvrijeđenim predsjednikom i premijerom, sa zakonom koji predsjednik države smatra neustavnim, sa Saborom koji evidentno neće potvrditi ništa što dolazi od predsjednika, s premijerom koji stranački interes pokriva procedurom... 

I sve to smrdi na novu blokadu sustava.

Isto, samo gore

Još gore, netko bi u trećoj rundi morao popustiti. A nakon svega teško je zamisliti da bi to mogli biti Milanović ili Plenković.

Tim gore što bi Milanović, nakon poraza u Saboru prošlog petka, trebao priznati još jedan poraz i slijediti zakonsku proceduru koju je naočigled i bez krzmanja pokušao zaobići. To bi mu svakako narušilo brižno njegovani frajerski imidž. 

Dok bi Andrej Plenković morao odustati od procedure u koju se zaklinjao i popustiti osobi koja je baš nedavno dirnula u njegovu anemiju.

Ako je Zoran Milanović, dakle, htio razdrmati pravosuđe i ubaciti klin u HDZ-ovu političku mašineriju, svoj cilj donekle je i ispunio: sve je ostalo isto, samo još gore.

Vladimir Šeks opet bi bio zadovoljan.