Mi nismo slobodni: Društvo koje svoje mrtve pretvara u oružje samo sebi uskraćuje mir

Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, 23. kolovoza, zamišljen je kao civilizacijski korektiv: dan u kojem Europa kleči pred mrtvima kako bi živima dala lekciju. No u hrvatskoj praksi taj datum prerasta u paradoks. Dok Europa govori o svim žrtvama fašizma, nacizma i komunizma, kod nas se u pravilu spominju samo jedni, žrtve komunizma. Predstavnici Vlade i Crkve pritom deklarativno osuđuju sve totalitarizme, ali kad dođe trenutak da se progovori o ustaškim zločinima, nastaje tišina. Osuda postoji na papiru, ali ne i u govoru, ne u liturgiji, ne u političkom jeziku. U Njemačkoj ili Poljskoj nezamislivo je da bi netko komemorirao jedne žrtve i prešutio druge, jer bi to značilo negirati samu ideju europske kulture sjećanja. U Hrvatskoj je to, međutim, postalo gotovo pravilo.