Ludi milicajac raketirao Zagreb i bježao u gaćama: 'Istrčao sam polugol. Vojska me ostavila...'

Milan Martić (71), milicajac iz Knina i  jedan od ključnih vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, kao ratni zločinac osuđen je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Njegova karijera od lokalnog milicajca do predsjednika samoproglašene "Republike Srpske Krajine" (RSK) obilježena je zločinima, nasiljem, etničkim čišćenjem i teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava. 

Martićeva transformacija započela je 1990. godine. Kao načelnik policijske postaje u Kninu, odbio je prihvatiti novu hrvatsku vlast nakon demokratskih izbora. Postao je središnja figura u organiziranju srpske pobune, poznate kao "Balvan revolucija", koja je započela postavljanjem barikada oko Knina u kolovozu 1990. Zastupao je stav da nema mirnog zajedničkog života Hrvata i Srba u granicama samostalne Hrvatske, što je izrazio i u ultimatumu hrvatskim vlastima: "Vi i vaše vodstvo doveli ste odnose između srpskog i hrvatskog stanovništva u takvo stanje da je daljnji suživot na našim srpskim teritorijima SAO Krajine nemoguć".

Ubrzo je formirao paravojnu formaciju poznatu kao "Martićeva milicija" ili "Martićevci", koja je naoružavala lokalne Srbe i sudjelovala u napadima na hrvatsko stanovništvo i institucije. Tijekom postojanja tzv. SAO Krajine, a kasnije i RSK (od 1991. do 1995.), Martić je obnašao ključne funkcije, uključujući ministra unutarnjih poslova, ministra obrane te naposljetku i predsjednika ove paradržave.

Haški sud utvrdio je da je Martić bio ključni sudionik udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio nasilno uklanjanje većine Hrvata, Muslimana i drugog nesrpskog stanovništva s otprilike trećine teritorija Hrvatske te velikih dijelova Bosne i Hercegovine, kako bi se ta područja pripojila novoj, velikosrpskoj državi. Martić je, prema nalazima Suda, "aktivno surađivao s drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata na ispunjenju cilja ujedinjene srpske države, što je javno izražavao u više navrata između 1991. i 1995.". U ovom pothvatu sudjelovao je zajedno s vodećim političkim i vojnim figurama tadašnje Srbije i SR Jugoslavije, uključujući Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, kao i vojne zapovjednike poput Ratka Mladića te vođe bosanskih Srba poput Radovana Karadžića.

Martić tijekom suđenja u Haagu 2007. godine | Foto: Profimedia - ilustrativna fotografija

Zločini diljem Hrvatske i BiH

Martićeva odgovornost, bilo izravna zapovjedna ili kroz sudjelovanje u zločinačkom pothvatu, obuhvaća širok spektar zločina počinjenih između 1991. i 1995. godine. Tu spadaju progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva i istrebljenje stotina civila Hrvata i drugih nesrba u mjestima poput Dubice, Cerovljana, Baćina, Saborskog, Poljanka, Lipovače, Škabrnje, Nadina i Bruške u Hrvatskoj, te u Prnjavoru u BiH. Srpske snage, uključujući "Martićevce", JNA, lokalne TO jedinice i paravojne skupine sustavno su napadale nesrpska sela, ubijale civile, pljačkale i uništavale njihovu imovinu.

Optužnica i presuda detaljno opisuju uspostavu mreže logora i zatočeničkih objekata na području tzv. RSK i dijelova BiH pod srpskom kontrolom. Stotine civila Hrvata, Muslimana i drugih nesrba nezakonito su zatvarani u brutalnim uvjetima u objektima poput zatvora u Kninu, stare bolnice u Kninu, policijske postaje u Titovoj Korenici te u Bosanskom Novom i Prnjavoru. Zatočenici su bili izloženi premlaćivanjima, mučenju, seksualnom zlostavljanju, izgladnjivanju i ubojstvima.

Predsjednik i pad RSK

Uz podršku Slobodana Miloševića, Martić je 1994. godine izabran za predsjednika RSK, pobijedivši svog višegodišnjeg političkog sudruga, zubara Milana Babića. U to vrijeme otvoreno je zagovarao ujedinjenje sa Srbijom, izjavljujući tijekom predizborne kampanje kako će "ubrzati proces ujedinjenja" i "predati štafetu našem sveukupnom srpskom vođi Slobodanu Miloševiću". Njegovo predsjednikovanje trajalo je do kolovoza 1995., kada je vojno-redarstvenom operacijom "Oluja" Hrvatska vojska oslobodila okupirana područja, a RSK prestala postojati. Martić je s velikim dijelom vojske i civila pobjegao u Banja Luku.

- Očekivao sam da će nas napasti, ali kada - nisam znao. To prvo bombardiranje 4. kolovoza zateklo me na spavanju. Djeca su bila sa mnom. Morao sam ih danima pokazivati Kninjanima, jer su kolale priče da je cijelo rukovodstvo s obiteljima pobjeglo. Tjerao sam ih da se igraju sa drugom djecom i kada im se nije igralo. Nažalost, veći dio vlade je već mjesecima, još od "Bljeska" bio u Beogradu. Dakle, probudile su me granate. Istrčao sam van poluodjeven. Nekoliko granata se pred mojim očima zabilo u zid pored. Sišao sam u podrum u pokušaju da stupim u kontakt sa komandom, da organiziramo obranu. Nisam znao da je sve bilo izrežirano. I pored toga, prvog dana obrane bili smo u superiornom položaju. Hrvati su bili prodrli samo na Dinaru i Velebit. A onda sam dao naredbu da se civili povuku jer mi je pred očima bila slika Zapadne Slavonije. Knin je bio neprekidno bombardiran. Nije moglo proći ni pola minuta, a da negdje ne eksplodira granata. Želio sam da civili napuste grad. Nisam dao naredbu za povlačenje vojske. To je netko uradio meni iza leđa. Vojska me je ostavila na spavanju, nisu me ni probudili. Bio sam okružen u Kninu bez vojske, vlade, civilne obrane... - rekao je u jednom pod posljednjih intervjua prije uhićenja 1999. godine.

Skup podrške Martiću | Foto: Profimedia - ilustrativna fotografija

Raketiranje Zagreba

Jedan od najzloglasnijih zločina za koje je Martić izravno odgovoran jest raketiranje civilnih ciljeva u Zagrebu 2. i 3. svibnja 1995. godine. Kao osvetu za poraz srpskih snaga u operaciji "Bljesak" kojom je oslobođena Zapadna Slavonija, Martić je naredio ispaljivanje raketa tipa "Orkan" s kasetnim punjenjem (tzv "zvončići") na središte Zagreba. Rakete su pale na gusto naseljene dijelove grada, uključujući Vlašku ulicu, Strossmayerov trg, Križanićevu ulicu, Dječju bolnicu u Klaićevoj i okolicu HNK. U tim napadima ubijeno je sedam civila, a ranjeno ih je preko 200. Martić je kasnije u intervjuima i govorima javno priznao da je osobno naredio granatiranje, navodeći kao razlog osvetu za operaciju "Bljesak" te istek ultimatuma Vlade RSK koji je zahtijevao povlačenje svih pripadnika i jedinica hrvatskog MUP-a s teritorija RSK. Sud je utvrdio da je Martić "svjesno učinio civilno stanovništvo Zagreba metom ovog napada".

Suđenje i presuda

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju podigao je prvu optužnicu protiv Martića još u srpnju 1995. Nakon višegodišnjeg skrivanja, predao se sudu u svibnju 2002. godine. Tijekom suđenja, koje je trajalo od prosinca 2005. do siječnja 2007., Martić nije pokazao kajanje, tvrdeći, kako je naveo i u žalbenom postupku, da "Srbi nisu bili agresori, već su se branili u situaciji kada Ujedinjeni narodi nisu pokušali da ih zaštite". Ključno svjedočenje protiv njega dao je Milan Babić, koji je potvrdio da je cijeli rat u Hrvatskoj bio Martićeva odgovornost, orkestrirana iz Beograda. Iskusni zagrebački policijski inspektor Branko Lazarević, koji je vodio ekipu za očevide nakon granatiranja Zagreba, materijalnim je dokazima koje je iznio na Haaškom sudu pečatirao Martićevu sudbinu.

Sudsko vijeće proglasilo ga je 12. lipnja 2007. krivim po 16 od 19 točaka optužnice, uključujući progone, ubojstva, mučenje, deportacije, prisilno premještanje, napade na civile, bezobzirno razaranje sela te pljačku javne i privatne imovine, kvalificirajući djela kao zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na 35 godina zatvora. Žalbeno vijeće potvrdilo je presudu u listopadu 2008. godine.

Život u zatvoru

Nakon pravomoćnosti presude, Martić je 2009. godine prebačen na izdržavanje kazne u zatvor Tartu u Estoniji. Tijekom godina, on i njegov odvjetnik žalili su se na uvjete u estonskom zatvoru, navodeći probleme s liječničkom skrbi (zbog dijabetesa), izolaciju, nemogućnost komunikacije i rada te otežane kontakte s obitelji. Unatoč zahtjevima za premještaj u drugu državu ili Srbiju, ti zahtjevi su odbijani. Čak je i od hrvatskih sudova tražio da mu se omogući raniji izlazak na slobodu, ali nije mu uspjelo.