Ljubavno pismo iz 1986. našli na Mostu slobode, sada traže vlasnicu: 'Malo moje, volim te'

Ima ona stara dječja pjesmica: "Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh' glave, u tom pismu piše ne volim te više...", a jedna je naša čitateljica doista pismo i našla - na mostu preko Save. Ne bilo kakvo pismo, već pismo datirano 19. srpnja 1986., koje je neki vojnik svojoj dragoj pisao u jedan sat iza ponoći. Do buđenja u kasarni, piše joj, ostala su samo četiri sata... Divno ljubavno pismo vlasnici je, ili vlasniku, odlepršalo na zagrebačkom Mostu slobode, gdje ga je, bez omotnice - samo list papira obostrano ispisan -Zagrepčanka pronašla u četvrtak ujutro. 

"Malo moje ludo, lijepo, ma moja pametna mala cura, ja, ja te puno, puno volim...Brojim dane i čekam kad ću te ponovo vidjeti..." piše vojnik na sad već požutjelom papiru, svojoj djevojci, studentici koja, doznajemo iz pisma, uči za završne ispite. Iz potpisa se ne razaznaje njegovo ime, niti je djevojku nazvao imenom, jedini podatak koji se može pročitati  jest da joj, moguće, piše iz vojske u Beogradu. 

Zagrepčanka je pismo pronašla na putu do posla, pješice je prelazila Most slobode. Donijela ga je u ured, njena nam kolegica prepričava: 

- Kolegica je išla na posao, i prošla pored pisma, prvo se samo kratko sagnula prema njemu, vidjela datum i prvu rečenicu te nastavila dalje hodati. Nakon par koraka je rekla sebi: hej, pa ovo ne može ostati tamo, i vratila se. Uzela je pismo, krenula ga čitati i oduševila se! Oduševila sam se i ja kad ga je donijela u ured, i zajedno smo zaključile javiti vam u 24sata za ovaj pronalazak - vlasnici ili vlasniku ovo je možda jako važna uspomena, i voljele bismo da mu se, ili njoj, pismo vrati..", govori nam kolegica žene koja je pismo pronašla. One same ne žele u javnost, vele, nismo važne mi nego pronalazak.

- Dosta sam mlađa od pisma, sama ih zato nikad nisam slala niti primala, zato mi je ovo jako romantično. Ne sumnjam da je pismo nekome emocionalno jako vrijedno, kaže nam Zagrepčanka.  

Vlasnik ili vlasnica mogu se javiti u redakciju 24sata da ga, ili nju, povežemo s djevojkama kod kojih je pismo. 

Ono što se iz njega da iščitati, jest da je mladić u vojsci, nekadašnjoj JNA, očito daleko od kuće, kako je to u Jugoslaviji bio običaj - daleko od kuće, ali ne i daleko od srca. Tad nije bilo drugog načina komuniciranja vojnika, osim pismima. Telefonirati s govornice se u kasarnama baš i nije moglo, tek kasnije, a mobitela i interneta nije bilo ni u povojima. Pogotovo nije bilo umjetne inteligencije da sroči ovako lijepo, iskreno i zaljubljeno pismo. Mladić je, vidi se, jedino malo ljut na oca svoje djevojke, na "starog", jer je nije pustio van s njim. 

"Sad puno uči i položi to siće što ti je ostalo. Bilo bi dobro kad bi uspjela dokosurit taj faks na vrijeme pa da odemo mirni, bez obaveza...", piše vojnik - lijepo, pismeno, zaljubljeno...

Mladima je danas teško zamisliti da su pisma ponekad bila jedini način komunikacije u vezama, i općenito, i da se na odgovor dugo čekalo - tjedan, dva i više, ovisno o tome odakle je pismo stizalo. Bili smo, nema sumnje, mirniji i strpljiviji, a pisma koja čuvamo svjedoče o nekim isto takvim, mirnijim vremenima, kad je čekanje i iščekivanje bilo tako slatko... Samo je ljubav ostala ista.