Kristina traga za ocem i djedom: 'Tata me pogledao i rekao da ne brinem! Više ga nisam vidjela'

Kad je zadnji puta vidjela tatu, Kristina je imala 11 godina. Bila je zatočena s majkom i bakom u jednoj od učionica osnovne škole u Borovu Selu. Vojnik ju je pratio dok je hodala kroz hodnik i onda ga je ugledala. I njega je jedan vojnik pratio iz jedne prostorije u drugu. Svezali su mu ruke. Pogledao ju je iznenađeno i prepoznao strah u njezinim očima.

“Ne brini, sve će biti u redu", rekao joj je mirnim glasom i "pomazio" blagim osmijehom. I odveli su ga. No njoj se ništa nije činilo u redu. I nekako je osjećala da ga tad vidi posljednji put.

POTRAGA KRAJ SLANOG Tragaju za grobnicom u moru! 'Pet hrvatskih branitelja nestalo je 1991. Raznio ih je brod JNA'

Adam Podrugović imao je tad 32 godine. Bio je oženjen za Ružicu i, kako su oboje bili rođeni Vukovarci, ostali su živjeti u svojem gradu. Radio je u tvornici Borovo u "valjari", kao i njegov otac Ilija, a Ružica je doma brinula o djeci, Kristini i šest godina mlađem Bojanu. Živjeli su u Borovu naselju u jednoj od malih crvenih kuća u kojima su se njegovali dobrosusjedski odnosi. Adama su svi voljeli. Bio je iznimno vedar i veseo, svojim je humorom često nasmijavao prijatelje, a tijekom okupacije Vukovara i suborce, koje bi u najtežim trenucima nasmijavao do suza. Jako je lijepo crtao pa je dobio nadimak Picasso.

Foto: Privatni album/

- Često je išao na pecanje s djedom Ilijom. Pravili su pecaljke od bambusa, a djed je izrađivao i čamce za Dunav. Zajedno su vikendima išli na vašare na kojima su prodavali to što su napravili. Tata je jako volio Dunav - kaže tužno Kristina dodajući kako je vrlo vjerojatno u njemu i skončao.

Kad su počela ratna previranja, a posebice kad su pobijeni hrvatski policajci u Borovu Selu, Adam je počeo odlaziti na sastanke u mjesnu zajednicu.

- Došao je i rekao da žene i djeca idu na more. Bilo je ljeto pa smo se svi pokupili busevima i otišli. No onda je odjednom netko rekao da se svi moramo vratiti, pa smo se vratili. Kad smo došli, tata je rekao da se pridružio obrani grada i odlazio je na straže, kao i gotovo svi naši susjedi i prijatelji - prisjeća se Kristina.

Ubrzo su po gradu počele padati granate. Kao i ostalim Vukovarcima, podrum kuće postao je Ružici i djeci sve češći svakodnevni boravak.

- Tata je bio na položaju u Domu tehnike, i to je bilo blizu naše kuće. U početku je dolazio gotovo svaki dan, a kako su se granatiranja intenzivirala, kao i pokušaji četnika da uđu u Vukovar iz Borova Sela, posjećivao nas je sve rjeđe. Jednom je došao i rekao da je ranjen. Pokazao je mami rane na nogama. Pala je granata i geleri su se raspršili po nekoliko branitelja koji su bili u blizini. Tata je dobio nekoliko gelera u potkoljenicu i petu, ali to mu nije smetalo. Isti se dan vratio na položaj. Isto je tako jednom došao i dao mi nekakav slatkiš, nešto kao malu, tanku čokoladnu tortu. Brat i ja smo je pojeli, ali od tada više ne jedem čokoladnu tortu - kaže Kristina dodajući kako joj je iznimno teško prisjećati se tog ratnog perioda.

ZATRPALI IH SMEĆEM Iva je napokon našla ubijenog oca u Domovinskom ratu: Bio je u kolicima, ubili su ga prijatelji

Granatiranja su postala sve jača i snažnija pa je Adam u podrum kod svojih doveo i svog oca Iliju, te Mariju, Ružičinu majku. Kako se obruč oko Borova naselja stezao, Adam je u nekom trenutku obitelj prebacio u veliki podrum obližnje srednje škole, gdje je bilo više Vukovaraca. Tu su bili danima.

- Djed Ilija je također htio uzeti oružje i biti na položajima, ali mu nisu dali jer je bio bolestan. Prijavio se u Civilnu zaštitu pa je pomagao koliko je mogao. Tata ga je doveo k nama i rekao da je u podrumu sigurniji pa smo tu zapravo bili gotovo do pada grada svi zajedno - dodaje Kristina.

Bio je 16. studenoga kad su branitelji s Doma tehnike shvatili da gube položaje. U jednom su se trenutku čak našli u četničkom okruženju toliko da su se i pomiješali s njima te jedva izvukli živu glavu. Razmišljali su o proboju prema Vinkovcima, no Adam je rekao da ne ide jer ne može ostaviti svoju obitelj. Pošao je ka njima. Imao je na sebi žute čizme, šarenu kapu i vjetrovku ZNG-a. Bilo je strahovito hladno. Nedaleko od glavnog ulaza u Kombinat Borovo posljednji je put pogledao suborce...

- Došao je 18. i rekao nam da sve okolo pada i da moramo otići u Borovo commerce, no netko je rekao da ne možemo jer su tamo već ušli četnici. Sjećam se da je već padao mrak. Brat i ja smo od muke zaspali, a mama i tata su cijelu noć presjedili u iščekivanju. Idući dan u školu je ušla vojska JNA, nisu pustili četnike. Rekli su nam da pješice krenemo cestom do skretanja za Borovo Selo - govori Kristina dodajući kako je taj put prohodala kao u snu, malo toga se sjeća.

Dana 19. studenoga 1991. godine slomljena je obrana Borova naselja, a pripadnici JNA, srpskih paravojnih jedinica i četnika ušli su u krug Tvornice Borovo i Borovo Commercea. Prema dostupnim podacima, Adam Podrugović je s brojnim drugim braniteljima i civilima zarobljen te pješice, kroz Borovo naselje, Ulicom Karla Marxa, današnjom ulicom Blage Zadre, sproveden prema tadašnjoj gostionici Mali raj na početku Trpinjske ceste, gdje se nalazila kolona autobusa. Nakon što je dio zarobljenika, među njima Adam i njegov otac Ilija, u njih utrpan, krenuli su prema Trpinji, kroz koju su prošli, da bi na križanju sela Bobota i Vera skrenuli prema Veri i preko polja izašli na cestu Borovo-Dalj. Tamo su se pojedini autobusi odvojili u smjeru Borova Sela i zaustavili pred tamošnjom OŠ "Božidar Maslarić". Dolaskom pred školu, iz zaustavljenih autobusa, već prilikom izlaska zarobljenika, odvajani su pojedinci, a izdvojeni su i Adam te Ilija Podrugović. Njihova tijela do danas nisu pronađena.

FELJTON: NESTALI U RATU Preduge 34 godine potrage za nestalima! 'Mi ćemo ih tražiti dok i zadnjeg ne pronađemo'

- Sjećam se da su nas potrpali u te autobuse. Tata i djed bili su s nama dok su nas vozili prema Borovu Selu. Tamo su nas razdvojili. Mama, baka i ja završile smo s još 30-ak žena i djece u jednoj učionici na kojoj su bile samo strunjače na podu. Popisivali su nas, odvodili na ispitivanja, mamu i nekoliko puta. Meni i bratu su stavljali nož pod vrat tražeći da im kažemo jesu li tata i djed imali oružje. Sve su to užasi kojih se ne želim sjećati. Mislim da smo tamo bili tri dana, dok nas nisu odvezli prema Dalju i Srbiji. Tatu sam na hodniku srela drugi dan. Bila sam sretna što ga vidim. On je bio ozbiljan. Vodili su ga. To nam je bio zadnji susret - govori tiho Kristina, kojoj ta posljednja slika svezanog oca u pratnji naoružanog vojnika nije izbrisala sva lijepa sjećanja na njihova zajedničke dane.

Kristina danas ima šestoro djece s kojima živi u Vukovaru, gradu u koji se vratila čim se u njega moglo ući. U međuvremenu, prije devet godina, ostala je i bez majke i bez bake.

- One su uvijek govorile da se moramo vratiti u Vukovar čim prije jer je sigurno u gradu ostao netko tko nešto zna o tati i djedu. Iako smo ih godinama tražile, išle na razmjene, suđenja, ekshumacije, ništa nismo uspjele saznati. Bojim se da su istinite priče da su mnogi koji su tad završili u Borovu Selu ubijeni i bačeni u Dunav. Te da su njihove ostatke, kosti, pronašli tijekom vremena u toj rijeci i zakopali u jednom kutku na groblju u Novom Sadu. Kad ćemo do njihovih ostataka, nitko ne zna - kaže Kristina, koja je svojoj djeci ispričala sve o djedu Adamu i pradjedu Iliji, jer se te istine moraju dijeliti s koljena na koljeno.