Političari ulaze u "način preživljavanja", postaju defenzivni, otuđeni od vlastitih emocija i manje sposobni za empatiju...
News
Komentari 1
Političari ulaze u "način preživljavanja", postaju defenzivni, otuđeni od vlastitih emocija i manje sposobni za empatiju...
Jeste li se ikada zapitali imate li ono što je potrebno za uspješnu političku karijeru? Dok mnogi sanjaju o moći i utjecaju, put do vrha i, što je još važnije, uspješno obnašanje dužnosti, zahtijeva specifičan psihološki sklop. Ne radi se samo o ambiciji; riječ je o složenoj mješavini osobina ličnosti, vještina i iznimne mentalne otpornosti.
Prije nego što detaljnije sagledamo psihu samih političara, treba vidjeti što zapravo birači traže. Istraživanja pokazuju da građani intuitivno slijede princip "poželjnog vodstva". To znači da od idealnog političara očekuju da bude emocionalno stabilniji, ekstrovertiraniji, savjesniji, otvoreniji i iskreniji od prosječnog građanina.
Zanimljivo je da birači istovremeno traže i sličnost. Privlače ih kandidati s kojima dijele temeljne vrijednosti, što se često preslikava i na slične osobine ličnosti. Ta podudarnost, posredovana ideološkim stavovima, stvara osjećaj emocionalne bliskosti i jamči biraču da će ga političar dobro predstavljati. Dakle, prvi test je jednostavan: jeste li verzija "prosječne osobe, ali bolja"? Jeste li netko tko može istovremeno biti i blizak narodu i iznad njega svojim liderskim kvalitetama?
Znanstvene studije koje su uspoređivale političare s općom populacijom otkrile su jasne razlike. Političari su, u prosjeku, značajno ekstrovertiraniji, emocionalno stabilniji, ugodniji i savjesniji. Ekstrovertiranost je očekivana – teško je uspjeti u politici bez sposobnosti umrežavanja i ostavljanja dobrog dojma. Visoka emocionalna stabilnost ključna je za nošenje s pritiskom, stalnim kritikama i stresom koji posao nosi.
Međutim, postoje i ideološke razlike. Primjerice, američka istraživanja pokazala su da su republikanski političari skloniji višoj savjesnosti, dok su demokrati otvoreniji prema novim iskustvima (intelekt/mašta) i ugodniji u ophođenju. Konzervativna ideologija generalno se povezuje s višom savjesnošću i emocionalnom stabilnošću, dok je liberalizam povezan s otvorenošću.
Politička psihologija identificirala je nekoliko osnovnih tipova ličnosti koji se često sreću u javnom životu. Rijetko tko je čisti primjer jednog tipa, no većina političara pokazuje dominantne crte jednog i sekundarne crte drugog.
Narcis: Većina političara posjeduje dozu narcizma. Uostalom, morate imati prilično visoko mišljenje o sebi da biste vjerovali kako zaslužujete moć nad životima drugih. Karakterizira ih traženje pažnje, grandioznost i sklonost prebacivanju krivnje. Iako su karizmatični, njihove odluke nisu uvijek najbolje.
Opsesivno-kompulzivni tip: Vrijedni, savjesni i etični, ovi političari su majstori za kreiranje politika. Njihova ljubav prema detaljima i promišljenost čine ih izvrsnima u mirnodopskim uvjetima, ali mogu biti loši lideri u krizama koje zahtijevaju brze odluke s ograničenim informacijama.
Makijavelist: Majstori manipulacije koji na politiku gledaju kao na igru u kojoj je pobjeda jedini cilj. Hladni su, proračunati i rijetko opterećeni etičkim dvojbama. Fokusirani su na strategiju i iskorištavanje slabosti protivnika.
Autoritarni tip: Hijerarhijski nastrojeni, pokorni prema nadređenima i dominantni prema podređenima. Cijene čvrstinu, vjeruju da sila definira pravo i preziru milost.
Uspjeh u politici ima svoju cijenu. Političari ulaze u "način preživljavanja", postaju defenzivni, otuđeni od vlastitih emocija i manje sposobni za empatiju.
Stalni sukobi, kritike i javna izloženost vode u ovisnost o taktičkim operacijama, dok slava i gubitak privatnosti dodatno pojačavaju osjećaj usamljenosti. Mnogi lideri pate od tzv. Hubris sindroma – poremećaja uzrokovanog moći, koji karakterizira pretjerani ego, prezir prema tuđim mišljenjima i gubitak kontakta sa stvarnošću.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+