Klasić: Ugledni prognanici

Ne znam postoji li na hrvatskoj javnoj televiziji neka (ne)službena lista osoba koje se ne zove i ne pita za mišljenje, ali ako postoji, gotovo sam siguran da se na njoj nalazi moje ime. Kako drugačije protumačiti činjenicu da sam do travnja 2022. bio vrlo česti gost u emisijama u sklopu Informativnog programa, a od travnja 2022. baš nijednom. Istina, u tih tri i pol godine bio sam gost u jednoj emisiji - “Razgovor s razlogom” - ali kad pogledate ostale osobe koje su u toj emisiji gostovale (npr. Oliver Frljić, Ante Tomić, Viktor Ivančić, Drago Hedl, Boris Dežulović...) shvatit ćete da je riječ o svojevrsnom disidentsko-subverzivnom pothvatu urednice i voditeljice, i bojim se iznimci koja potvrđuje pravilo. Jer da me u više od tri godine, za kojih su gotovo na dnevnoj bazi dominirale teme vezane uz suočavanje s prošlošću i povijesni revizionizam, baš nitko iz “Dnevnika” ili “Otvorenog” ne pozove ni za jedan komentar, teško da može biti slučajnost. Tim više što sam u istom periodu o spomenutim temama govorio za sve ostale hrvatske i brojne strane televizije, kao i neke od najuglednijih svjetskih medijskih kuća poput The New York Timesa.

Zašto spominjem travanj 2022.? Zato što sam 21. 4. 2022., gostujući upravo u emisiji “Otvoreno”, rekao da se dio hrvatske političke emigracije do 1990., između ostalog, bavio i terorizmom. Osim što sam tom izjavom izazvao bijes ostalih gostiju u studiju (Anto Đapić, Vice Vukojević i Ivan Tolj), zaradio sam i kaznenu prijavu. Zbog toga sam svoje stavove morao sljedećih godina braniti na sudu. U čemu sam i uspio. E sad, ima li to moje “skandalozno” gostovanje prilikom kojega sam se usudio one koji ubijaju diplomate, truju vodovode, podmeću bombe i otimaju avione nazvati teroristima, a ne borcima za slobodu veze s prestankom pozivanja na javnu televiziju, nemam dokaza. Možda je doista samo slučajnost. Možda su me stvarno samo zaboravili. Ili su jednostavno pronašli stručnjake koji o aktualnoj relativizaciji ustaštva, negiranju ustaških zločina, umanjivanju broja žrtava logora Jasenovac, o važnosti antifašističkog partizanskog pokreta, kao i modernizacijskim i emancipacijskim uspjesima socijalističkog perioda, ali i negiranju hrvatskih zločina nad Srbima i Bošnjacima 1990-ih znaju bolje i više od mene. Možda.

Pišem ovo dok gledam novi uradak koji se prikazuje na HRT-u pod imenom “Hrvatska je uvijek u nama: Hrvati u Argentini”. Dio emisije koji govori o dva useljenička vala prije 1945. nije sporan. Međutim, autor i voditelj emisije treći useljenički val, onaj koji počinje nakon završetka Drugog svjetskog rata, naziva “najvažnijim”. Ne znam po čemu, uzevši u obzir da se od ukupnog broja doseljenih Hrvata njih 80 posto uselilo do 1945. godine. Međutim, vrlo brzo postaje jasno zašto je ovaj posljednji bio i “najvažniji”. Jer tad, po riječima autora, dolaze “politički useljenici, prognanici. Hrvati koji se nisu slagali s režimom maršala Tita... Među njima je bilo mnogo uglednih, obrazovanih, oni su se iselili zbog političkih razloga... Oni su došli jer nisu smjeli biti Hrvati u vlastitoj zemlji. Uglavnom su održavali jezik, običaje i hrvatske institucije”.

Odličan primjer kako relativizirati i normalizirati nešto što ne bi smjelo biti normalno. Ali i podsjetnik da smo na sličan način normalizirali i brojne druge nenormalne stvari iz naše prošlosti. I onda se čudimo zašto mladi u izvikivanju ustaškog pozdrava, crtanju ustaških simbola ili pjevanju ustaških pjesama ne vide problem.

Dakle, u prilogu ni riječi da su među tim “uglednim i obrazovanim” Hrvatima bili pripadnici i simpatizeri ustaškog pokreta, visoki dužnosnici NDH, osobe osumnjičene za provođenje rasnih zakona, genocida i ostalih ratnih zločina. Ti “prognanici” su otišli zato što se nisu slagali s Titovim režimom, ali još više zato što su se slagali s režimom Pavelića, Hitlera i Mussolinija. Da, osnivali su neke kulturne institucije, ali su po dolasku u Argentinu osnivali i nove političke organizacije kojima je cilj bila obnova NDH, pri čemu, nažalost, nisu prezali ni od terorističkih aktivnosti. I da, laž je da je ikome bilo zabranjeno biti Hrvatom u vlastitoj zemlji. O tome svjedoči četiri milijuna Hrvata koji su se baš tako izjašnjavali na svim popisima od 1945. nadalje. Biti ustašom, to je već nešto drugo. Probajte zamisliti emisiju na nekoj njemačkoj televiziji koja na isti način tretira “prognanike” koji su nakon 1945. napustili Njemačku i došli u Argentinu. S obzirom na to da toliko toga u posljednje vrijeme upućuje na mnogo onih koji ne znaju što je bilo od 1941. do 1945., ne bi bilo zgoreg na javnoj televiziji ponovno prikazati dokumentarnu seriju “NDH”. Tim više što unatoč golemom interesu i gledanosti ni jednom nije reprizirana. Što je također možda samo slučajnost. Možda. ■