Klasić: Golubovi nemira

Zbog rasprava o tome je li trebalo Thompsonu dopustiti nastup na dočeku rukometnih reprezentativaca nekako je potpuno zanemarena priča o glazbenom “ukusu” naših brončanih mladića. Na pitanje što bi bilo da su rukometaši zatražili da im na dočeku zapjevaju Rolling Stonesi reagirao sam sarkastičnom opaskom da bi me iznenadilo i šokiralo da se takva glazba nalazi na njihovim play listama. U skladu s trendovima među njihovim hrvatskim vršnjacima, pretpostavljam da bi se tamo prije našle pjesme turbo folk pjevača, posebno onih iz Srbije. Pa sam u skladu s tim i ja postavio pitanje. Što bi bilo da su rukometaši poželjeli da im na dočeku zapjeva netko poput Cece? Ili da budem još provokativniji, što bi bilo da su kao “neslužbenu himnu” umjesto “Ako ne znaš šta je bilo” rukometaši izabrali pjesmu “Po šumama i gorama” opravdavajući to činjenicom da zbog hrabrosti, entuzijazma i požrtvovnosti upravo partizane smatraju svojim idolima? Bi li i tad imali podršku javnosti, Vlade, braniteljskih udruga i medija? Bi li se i tad podržavala teza da rukometašima treba ispunjavati želje jer su ih svojim sportskim uspjehom zaslužili?

Inače bih rekao da me uopće ne zanima koju vrstu glazbe hrvatski rukometaši slušaju. Pjevaju li zagrljeni Cecu, Halida, Daleku obalu ili Rolling Stonese. Dok god se radi o pjesmama kojima se ne veličaju nasilje, agresija i mržnja. Ali, nažalost, svega toga ima u pjesmama njihovog omiljenog pjevača. Ne da mi se trošiti riječi na početni stih pjesme “Čavoglave”, odnosno ustaški pozdrav kojim su provođeni rasni i drugi represivni zakoni, a nevini civili odvođeni u smrt po ustaškim i nacističkim logorima. Opravdanja da se radi o pozdravu koji je promijenio značenje korištenjem u Domovinskom ratu upravo su to - opravdanja. Jer je činjenica da većina uključenih u obranu Hrvatske nije htjela nikakvu poveznicu s ustaštvom, a samo je manjina smatrala da će izgledati opasnije i “hrvatskije” ako počnu pozdravljati ustaškim pozdravom, ako se obuku u crno i počnu pjevati ustaške pjesme. Da, bili su manjina, što iz današnje perspektive možda zvuči zbunjujuće.

Jer danas se stvara dojam kao da nisu postojale brigade ZNG-a, odnosno HV-a, gardijske brigade i specijalne policijske postrojbe, nego samo ljudi u crnom koji su “s imenom poglavnika na ustima” bili za dom spremni. Tako ispada jer na domoljubnim okupljanjima, dočecima sportaša ili koncertima (nekih) pjevača rijetko da ćete vidjeti mladiće i djevojke sa zastavama Gromova i Tigrova ili u majicama ATJ-a Lučko. Dokaz domoljublja isključivo su zastave i majice HOS-a. Čudim se tom neznanju mladih domoljuba, a još više se čudim braniteljskim udrugama koje to neznanje toleriraju, čime ne samo da sudjeluju u reviziji činjenica o Domovinskom ratu nego i negiraju vlastitu ulogu u obrani zemlje. Kad smo kod pjesama povezanih s nasiljem, valja spomenuti i onu kojom pjevač koji često zaziva Isusa Krista i razbacuje se kršćanskim moraliziranjem poručuje “zbog Anice i bokala vina zapalit ću Krajinu do Knina”. Krajina na kraju doista i jest zapaljena, mnogi su civili poubijani, a za što nitko u Hrvatskoj nije odgovarao. Barem ne pred sudovima. Hoće li pred Bogom, to sigurno bolje znaju oni koji koriste svaku priliku, pa i onu prije utakmice, da se prekriže i tako dokažu svoj kršćanski/katolički identitet. Nekako mi se čini da je u hrvatskoj javnosti dosta nezapaženo prošla proslava rukometaša nakon pobjede nad Mađarskom. Tom prilikom naši mladići su zapjevali pjesmu kojom se otvoreno slave ustaše.

Riječ je o pjesmi “Bijeli križ”, koju često nazivaju i “Bijeli golubovi”. Naravno, u poznatoj maniri hrvatskih desničara slavljenje ustaštva je i u ovoj pjesmi dobro zamaskirano. Jer svakom tko “zna šta je bilo” jasno je da autor stihovima “ovdje je palo golubova jato, a bili su za dom, bili samo za to… Ostala su polomljena krila, a bili su za dom spremni” oplakuje ustaše ubijene u svibnju i lipnju 1945. godine. Da podsjetim, radi se o pripadnicima oružanih snaga NDH koji su nakon četiri godine teroriziranja vlastitog stanovništva, masovnih zločina i genocida, te podržavanja ratnih planova Adolfa Hitlera, pokazali nevjerojatan kukavičluk te početkom svibnja 1945. pobjegli iz Zagreba odbivši braniti hrvatski glavni grad pred nadirućim partizanima. Zbog želje da se predaju zapadnim saveznicima i s njima možda nastave borbu protiv komunista, rat je na ovim prostorima trajao tjedan dana dulje nego u ostatku Europe. Zbog nasilja koje su provodili tijekom rata nasilno su i kažnjeni. Je li bio moguć drukčiji način kažnjavanja? Vjerojatno jest. Je li kažnjavanje bez dokazivanja krivice zločin? Jest. Ali koliko god osuđivali način obračuna, i dalje je nedopustivo ustaše nazivati bijelim golubovima. Posebno je nedopustivo da to čine oni koji nas s grbom demokratske, antifašističke Hrvatske na prsima predstavljaju u svijetu.