Kako se Tomislav Tomašević našao u bijegu od svete vode i crkvenog blagoslova?

Nedavni posve nebitni protokol otvaranja početka gradnje jednog vrtića u Kašini je po ne znamo koji put otvorio temu o (ne)sekularnosti Republike Hrvatske. Dok je dio javnosti bio oduševljen informacijom da je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević odbio blagoslov početka javnih radova, onaj drugi je rigao vatru na “mladog Titova nasljednika”. Ovim potonjima se možda nesvjesno pridružio i mjesni župnik, kad je ovo maksimalno skraćivanje “bauštelskog” protokola u Kašini usporedio s pedesetim godinama prošlog stoljeća kad se Crkva navodno morala skrivati od komunista. Ova teza zvuči prilično neozbiljno, pogotovo ako se uzme u obzir da u Hrvatskoj skoro da i ne postoji sfera društvenog života u kojoj se Crkva nije pokušala usidriti, počevši od obrazovnog sustava, patrijarhalnog stava o ženama i težnje da ih se pretvori u reproduktivne strojeve za stvaranje malih velikih Hrvata, pa sve do lobiranja oko donošenja najvažnijih političkih odluka, no očito im ni to nije dovoljno.