Jergović: Tko su, u što vjeruju, čemu se nadaju i za koju stranku glasaju ubojice žena?

Na rođendanskoj proslavi kod susjeda ubijena je žena iz Bedekovčine. Ubio ju je muž, piše da ju je ustrijelio iz vatrenog oružja. Načelnik Bedekovčine, hadezeovac Željko Odak, izjavljuje da “ništa nije naslućivalo tragediju”. Muž je bio gastarbajter, koji je svaka dva tjedna dolazio kući. Mještani su novinarima posvjedočili da bi se kad on dođe katkad iz njihove kuće čule prepirke. Kuća je neožbukana i neuređena katnica, po izgledu bi se reklo da je sagrađena bez građevinske dozvole i projekta, diletantski, bez armiranobetonskih serklaža, tako da bi se urušila pod prvim ozbiljnijim potresom. Ispred kuće uredno su poslagane igračke: lijep dječji bicikl, mali motocikl na elektrobateriju, s pomoćnim kotačima, plastični kamion i bager, cjelokupna plastična građevinska mehanizacija i dvije kutije sa sitnijim igračkama. Djece je, piše, četvero, s tim da je jedno već punoljetno. Ubijena majka je 1986. godište. Otac ubojica četiri je godine stariji. Nakon što je ubio nju, ubio je i sebe.

Premda načelnik Željko Odak govori kako “ništa nije naslućivalo tragediju”, počinitelj je imao četiri kaznene i šest prekršajnih prijava za nasilje u obitelji, dok je ubijena imala jednu prekršajnu prijavu za nasilje u obitelji. Dakle, ne samo da je načelnik slab sa slutnjama i naslućivanjem, nego možda i ne razumije da se tragedija počela davno odvijati i da je ovo bio dramaturški logičan epilog. Uz dvoje glavnih likova i četvero djece, u toj tragediji očito postoji vrlo širok krug sporednih likova, ali postoji i kor, koji predvođen korifejem, tumači dramsku radnju. Načelnik Odak očito da je preuzeo ulogu korifeja.

Time što nas obavještava da “ništa nije naslućivalo tragediju”, korifej ustvari prenosi želju sudionika da događaj ostane u diskreciji. Kad on kaže da “sad treba zadržati dostojanstvo i zaštititi obitelj”, on opet neizravnim putem traži način da cijela stvar ostane pod velom privatnosti. A to je suprotno samom smislu žanra tragedije. Ne možemo sad reći da se nije ništa dogodilo, ili da se dogodilo nešto što je sasvim općenito, i nije na pojedinačan slučaj svedivo, nego će stvar biti riješena ako “tragedija”, onakva kakvom je vidi korifej, bude samo pribrojena ostalim “tragedijama” koje su se tokom 2025. godine dogodile, i ako pouka bude neka općenita, društveno-politička, pedagoška i nominalistička. I ako, na kraju svih krajeva, odgovornost u zločinu ne bude samo na sudionicima tragedije, na pozornici onako raspoređenima kako to zahtijeva žanr, dakle na susjedima, sumještanima, koru i korifeju, nego ako u nekoj mnogo široj dramskoj postavci sudionici i kor postanemo svi mi koji smo o događaju na ovakav način obaviješteni. To bi, možda, bilo smisleno kada upravo na taj način zločin ne bi bio poništen, i kada upravo na taj način i ubijena, i ubojica, ne bi bili prebrisani iz priče i pretočeni u statistički obrazac.

U 2025. devetnaest je muškaraca u Hrvatskoj ubilo devetnaest žena, ali zbrajanjem nećemo ustanoviti zašto se ijedno od tih ubojstava dogodilo. Ustvari, zbrajanjem će se prikriti svako pojedino ubojstvo. Nastojanje da se u svemu prepozna isti obrazac, i da se taj obrazac svede na “toksičnu muškost”, ili da se ubojica žena prepozna među klečavcima, nužno je pogrešno. I govori isto što i načelnik Bedekovčine Željko Odak, kada kaže da “ništa nije naslućivalo tragediju”. Devetnaest jedinstvenih muških ubojica usmrtilo je devetnaest jedinstvenih žena, kojima je zajedničko samo to da su ubijene. Sve drugo je različito.

Nije sasvim mudro povezivati klečavce s femicidom. Dok kleče, barem ne ubijaju. Svojim demonstracijama na glavnome gradskom trgu oni grubo vrijeđaju jedan sloj društva. Ali je, recimo, totalno krivo misliti da klečavci vrijeđaju žene. Ne vrijeđaju Natašu Tramišak, Kolindu Grabar Kitarović, a o Markićki da i ne govorimo, niti vrijeđaju onu istina tanku većinu žena koja je glasala za stranke iz HDZ-ove koalicije, ili za svejedno koju desnu stranku izvan te koalicije. S druge strane, klečavci svojom javnom molitvom za žensku čednost jednako vrijeđaju muževe i partnere onih žena za čiju se izgubljenu i proćerdanu čednost mole, kao i te žene. Dakle, vrijeđaju baš sve one koji su glasali protiv stranaka HDZ-ove koalicije, bez obzira na njihov spol i rod.

I još nešto: mi ne znamo, niti ćemo to ikada doznati, koliko je žrtava femicida u Hrvatskoj u 2025. godini bilo po klečavačkim, crkvenim i hadezeovim pravilima čedno, a koliko ih nije bilo čedno. Jedna? Dvije? Sedam? Savršeno je svejedno svakome tko s razumijevanjem promatra tragediju i ispravno shvaća motive i postupke svakog od njezinih sudionika i tumača, jer čednost ne može biti kriterij za ljudski život. Osim, možda, u Saudijskoj Arabiji, ili u ponekojeg među naročito ekstremnim mulama i njihovim poslužnicima unutar vlasti u Islamskoj Republici Iran. Kao i u pojedinih hrvatskih katoličkih dostojanstvenika: trebalo bi, recimo, pitati sinjskog franjevačkog gvardijana trebaju li u mukama umirati žene čiji je karmin precrven ili su im suknjice prekratke? Ali treba svakog trenutka imati na umu da u Hrvatskoj stradavaju dobre i zle, čedne i mahnite, pokvarene i požrtvovne, lijepe i ružne, vesele i tužne, kurve i pravednice, majke i nemajke, najgore i najbolje… Jesu li njihovi muški ubojice desničari, katolički militanti, klečavci? Jesu, u onoj mjeri u kojoj je među sirotinjom, socijalno deklasiranim i neobrazovanim svijetom više desničara, katoličkih militanata i klečavaca nego među obrazovanijom čeljadi. Ali u istoj je mjeri uz njih više i siromašnih, socijalno deklasiranih i neobrazovanih žena koji će ih u ubijanju izravno ili neizravno podržati. Krivo bi bilo pod jedan obrazac svoditi tko su, u što vjeruju, čemu se nadaju i za koga glasaju ubojice žena.

Građanski, ljudskopravni i ženski aktivisti i aktivistice, kao i pisci, spisateljice, kazališni i filmski redatelji te redateljice, žrtve femicida uvijek će prikazivati kao izrazito - čedne. Osim što je to krivo i nepravedno u odnosu na same žrtve, među kojima je moralo biti i ovakvih ili onakvih gadura, to je samo druga strana klečavačkog stereotipa. I dovodi nas pred bizaran nesporazum: naime, s klečavačkog stanovišta, ako su zbilja ubijane samo takve žene, onda je fakat riječ o pogrešci i onda bi fakat aktiviste i aktivistice, pisce i spisateljice, redatelje i redateljice, mogli podržati ne samo klečavci, nego Crkva, HDZ, pa i sam sinjski gvardijan. Pravo da budeš gadura i ostaneš živa, kao i pravo da budeš gad, i da to nikome ne bude opravdanje za tvoje ubojstvo, prethodi svim drugim građanskim i ljudskim pravima. To što su klečavci vrlo toksični religijski fanatici i politički propagandisti, nije razlog za iskrivljavanje stvarnosti. Pa još ako to iskrivljavanje vodi u potvrđivanje njihovog stereotipa.

Pripada li nasilje u obitelji političkoj i aktivističkoj agendi desnice, kao što političkoj i aktivističkoj agendi desnice u Hrvatskoj pripada nasilje na ulici? Ne! Kao što ni balade o toksičnoj muškosti i aktivistička preseravanja o patrijarhalnom naslijeđu u kulturi, jeziku i književnosti, prečesto nemaju veze s tim zašto su neki muškarci nasilni prema nekim ženama. Recimo, ako biste poželjeli napisati roman ili pripovijetku o femicidu, ili ako biste živjeli u sretnoj i kulturnoj zemlji, u kojoj biste za takvo što od instituta za kinematografiju mogli dobiti novac za snimanje filma, pametno biste postupili ako biste ulogu nasilnika namijenili dobrostojećem ocu, koji zastupa sva progresivna politička i rodna načela, iskreno se grozi nasilja nad ženama, vjerskog fanatizma i klečalaštva, ali sve to skupa nema previše veze sa životom koji živi između svoja četiri zida i s one strane kućnoga praga. Istodobno, njegova žrtva, mati obitelji, također je dobrostojeća i obrazovana kao i on, recimo da više zarađuje od njega, nije oličenje čednosti, niti je oličenje ičega drugog osim same sebe. Zamislimo da se pomalo i odljubljuje, da se razočarava u tog čovjeka svog života, oca njihovo dvoje djece, recimo da je on sam pomalo raščarava njihovu ljubav time što na jedan način misli, a na drugi način postupa.

Čest je to slučaj, i zanimljiva tema u životu i u književnosti. Pokušajmo zamisliti što se događa kad stvar dođe do ekstrema, do očaja i do nasilja. Pripovijest o femicidu koji bi proistekao iz tako konstruirane priče bila bi poučnija od svega što ćemo naučiti iz beskrajno tužne slike neožbukane fasade u Bedekovčini, ispred koje stoje igračke jednoga uništenog muškog djetinjstva. Nijedne lutke, naime, na toj fotografiji nema.