Istinski junaci našeg doba su ljudi čista srca koji pomažu drugima. O njima treba pisati

Tko su junaci našega doba? Jesu li to osobe, često iznimno kreativne, koje na društvenim mrežama okupljaju pravu vojsku sljedbenika i pri tome solidno zarađuju? Na slično pitanje danas je vrlo teško odgovoriti, osim u slučajevima kad se dogodi kakva elementarna katastrofa, poput poplava od prije nekoliko godina ili potresa koji je nekoliko dana uoči Nove godine pogodio Baniju.

U sličnim situacijama na površinu isplivaju istinski junaci našega doba. Teško ih je u ovom posljednjem slučaju sve pobrojiti: od pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja, djelatnika Crvenog križa pa do profesionalnih kuhara koji su volonterski pripremali hranu stanovništvu na potresom pogođenom području. I niz drugih ljudi, pojedinaca i organizacija, koji su nesebično pohrlili pomoći, uključujući tu i novinare. Ipak, jedna vrsta ljudi zaslužuje posebno poštovanje, a to su ljudi koji ostaju junaci našega doba i nakon što svi odu s ugroženih područja. Zapravo, njihova misija tek tad započinje.

Prije nekoliko dana 24sata su objavila reportažu novinarke Ane Vukašinović o jednoj takvoj osobi. Radi se o 66-godišnjoj Austrijanki Doraji Eberle, koja sa svojom humanitarnom organizacijom Bauern helfen Bauern (Poljoprivrednici pomažu poljoprivrednicima) već 27 godina obilazi ratom opustošena područja, od Srebrenice i Banije 90-ih pa do potresom opustošene Banije 2020-ih. Udruga gospođe Eberle uglavnom gradi lijepo dizajnirane drvene kuće za one najugroženije.

Kuće koje su sagradili 90-ih na Baniji, nakon rata, prije gotovo četvrt stoljeća, gotovo su neoštećene pretrpjele seriju nedavnih potresa, za razliku od onih, višestruko skupljih, koje je gradilo hrvatsko Ministarstvo obnove i razvitka. U današnjem, ciničnom svijetu, osobe poput Doraje Eberle kod mnogih ljudi izazivaju podozrenje. Teško je razumjeti zbog čega se to događa.

Možda stoga jer ti ljudi uglavnom polaze od sebe, odnosno ne mogu shvatiti da netko želi pomoći čista srca i bez bilo kakvih skrivenih motiva, što mnogo više govori o njima samima, nego o osobama poput gospođe Eberle.

Nekoliko mjeseci prije smrti jednog od najvećih bosanskih franjevaca, fra Josipa Markušića, posjetio ga je franjevac i pisac fra Ljubo Hrgić i ostavio zapis o tome. Nabrajajući sve Markušićeve nesvakidašnje vrline, Hrgić svoj tekst zaključuje sljedećom rečenicom:

“O njemu treba pisati!”.

Isto to vrijedi za osobe poput Doraje Eberle.

O njima treba pisati! O istinskim junacima našega doba.