Klasić: Ustaški režim i zločini sve su manji problem Hrvatima

Znate li tko je Josip Astaloš? Nije nevažno reći da je uoči i tijekom Drugog svjetskog rata bio katolički svećenik i župnik u Dalju i Osijeku. Ali je, za ovu priču, puno važnije da je Astaloš bio ustaša. Ne samo simpatizer, već aktivni član ustaškog pokreta i dužnosnik ustaškog režima tijekom NDH. Na suđenju po završetku rata Astaloš je priznao da je u proljeće 1941. na prijedlog ustaškog rukovodstva prihvatio funkciju načelnika općine Dalj, da se učlanio u ustaški pokret i položio prisegu kojom se, između ostalog, obvezao da će “bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika”. Sredinom 1941. bio je kratko pobočnik ustaškog logornika ustaškog logora u Osijeku, a krajem 1942. imenovan je i ustaškim tabornikom u Osijeku. Pripadnik ustaške organizacije bio je sve do kraja rata, a zbog njegova angažmana ustaške su ga vlasti odlikovale Redom za zasluge.

Već sve navedeno bilo je dovoljno da Vojni sud pobjedničke vojske 1945. pokrene postupak protiv Josipa Astaloša. Nažalost, uspostavit će se da je njegov krimen bio puno veći. Po izjavama svjedoka, Astaloš je bio odgovoran za djela masovnog hapšenja, mučenja, odvođenja u koncentracijske logore, prisilnog iseljavanja, otpuštanja iz radne službe i prisilnog prekrštavanja lokalnog srpskog stanovništva. Zbog navedenih (ne)djela, ne kao svećenik, nego kao ustaški dužnosnik, Josip Astaloš proglašen je krivim i osuđen na smrt. U završnoj riječi izjavio je da se ne osjeća krivim jer je radio po zakonima, ispravno i sprovodio naloge viših vlasti.

Bio bi ovo tek jedan u nizu primjera “neprimjerenog” ponašanja dijela katoličkog svećenstva tijekom Drugog svjetskog rata da 1990. Hrvatsku nije zapljusnuo val, točnije tsunami, povijesnog revizionizma. Tako su nakon reintegracije hrvatskog Podunavlja krajem 1990-ih daljski općinski vijećnici predvođeni HDZ-om odlučili u tome mjestu jednu ulicu nazvati ni manje ni više nego po Josipu Astalošu. Prema izjavi jednog svjedoka ove odluke, vijećnici su se “trudili ispraviti barem dio učinjene nepravde te time spasiti od zaborava ime svećenika mučenika čija je nepravedno prolivena krv dodatno učvrstila vjeru i ponos vjernika”. Trebat će 25 godina da se u Dalju pokrene peticija o promjeni imena navedene ulice, ali je sam čin naišao na osudu i kontra peticiju. Oni koji se protive kao argument navode i nedavnu presudu Županijskog suda u Osijeku koji je poništio odluku o kaznenoj odgovornosti Josipa Astaloša, ali ne zato što je utvrđena njegova nevinost, nego zbog nepravilnosti u postupku protiv okrivljenika, zbog toga što mu nije bila zajamčena neovisnost i nepristranost suda, i to Vojnog, nego je proces bio politički motiviran pa je do osuđujuće odluke došlo zloupotrebom političke moći.

Što je vjerojatno i točno. Kao što su na sličan način po završetku Drugog svjetskog rata kažnjavani fašisti, nacisti i njihovi kolaboracionisti širom Europe. Od Quislinga u Norveškoj, Pétaina u Francuskoj do sličnih slučajeva u Velikoj Britaniji, Italiji ili Grčkoj. Uostalom, brojni pravni stručnjaci se slažu da je i Nürnberški proces dužnosnicima Trećeg Reicha, vođen također pred Vojnim sudom, bio primjer “političkog suđenja”. Međutim, niti u jednoj od država u kojima se na takav način kažnjavalo obnašatelje političkih i vojnih dužnosti u fašističkim, nacističkim i kolaboracionističkim režimima nije izvršena revizija i rehabilitacija osuđenika niti je bilo prijedloga u tom smjeru. E pa u Hrvatskoj jest. Pardon, i u Srbiji.

Peticiju da se spriječi preimenovanje Astaloševe ulice pokrenula je jedna braniteljska udruga argumentirajući svoje protivljenje, između ostalog, i ovim riječima: “Ako dozvolimo promjenu imena Ulice Josipa Astaloša, sljedeći na redu su hrvatski branitelji čija je krv i žrtva utkana u slobodu suvremene i samostalne RH”. Ne samo što su povijesno neutemeljene, nego su doista degutantne i štetne izjave i postupci pojedinaca i pojedinih udruga koji na razne načine pokušavaju poistovjetiti hrvatske branitelje i borbu za neovisnost i demokraciju s ustaškim režimom i svima onima koji su sudjelovali u masovnim zločinima, podržavali ih ili “samo” tolerirali. Protiv preimenovanja je i lokalni odbor HDZ-a, koji se povodom spomenute presude Županijskog suda oglasio priopćenjem: “Time je ispravljena velika povijesna nepravda učinjena u poratnim godinama komunističkog režima. Ova odluka predstavlja važan korak u rasvjetljavanju istine o stradanjima nevinih ljudi. Istina i pravda, iako se ponekad čekaju desetljećima, na kraju ipak dolaze na svoje mjesto”. Tako je! A ta istina u Hrvatskoj 2026. glasi: ustaški režim, ustaški zločini i ustaško savezništvo s Hitlerom i Mussolinijem sve manjem broju Hrvata predstavljaju problem. Iz čega proizlazi da se bitka za pravdu više ne svodi samo na objašnjavanje znanstveno utvrđenih činjenica o ustaštvu, nego sve više na način kako se boriti protiv onih kojima te činjenice ne smetaju. A sudeći po istraživanjima takvih je, na sramotu Hrvatske i cijele Europe, sve više.