Hrvoje Klasić: U Hrvatskoj se 2025. žaluje zbog rezultata Drugog svjetskog rata

U rujnu 1941. represivni sustav Nezavisne Države Hrvatske proradio je u punom kapacitetu. Na temelju rasnih i ostalih diskriminatornih zakona ustaški režim progoni nepodobno stanovništvo, prvenstveno Židove, Srbe i Rome. S obzirom na to da je pripadnicima spomenutih naroda bilo zabranjeno slobodno kretanje po hrvatskim gradovima, ustaše donose zakon da se svi oni koji budu zatečeni poslije 23 sata na ulici (tzv. noćni šetači) uhite i sprovedu u logor. Kako je navedeno u odluci: “Kao mjesto zbirnog logora određen je Jasenovac. U logor može stati 900 osoba”. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije zapovjedništvo Ustaške nadzorne službe (državno tijelo zaduženo za represiju) mijenja “brojno stanje” logora te o tome obavještava sve zadužene za deportacije “nepoćudnih”: “Sabirni i radni logor u Jasenovcu može primiti neograničeni broj zatočenika”. Naravno da ne postoji mjesto na svijetu koje može primiti neograničeni broj ljudi. Osim ako one koji se na tome mjestu već nalaze ne “uklone” i time “prepuste” mjesto novima. Upravo tako funkcionirao je ustaški logor Jasenovac. Deportacije srpskog, židovskog i romskog stanovništva u ustaške logore širom NDH, koje su uglavnom završavale masovnim ubojstvima, nastavile su se sve do kraja postojanja države koja je uzor, saveznike i zaštitnike vidjela u Hitlerovoj Njemačkoj i Mussolinijevoj Italiji.

Srbi, Židovi i Romi nisu smatrani dostojnima hrvatskog državljanstva, odnosno po mišljenju ustaških vlasti nisu bili za dom spremni, kako je ujedno glasio novouvedeni službeni pozdrav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ali su zato ustaše bili više nego spremni nad spomenutim stanovništvom provoditi nezamisliv teror s ciljem istrebljenja cijelih zajednica. Većina dokumenata koji su regulirali projekt istrebljenja potpisivana je upravo riječima “Za dom spremni”. Jer za novi projekt, čiji je cilj bio stvoriti novu, rasno, etnički i vjerski čistu Hrvatsku, trebalo je izmisliti i novi slogan. Logori u Jasenovcu i Gradišci Staroj bili su samo neka od mjesta na kojima su Maksovi “mesari” i Francetićevi “crnci” revno i svakodnevno provodili taj “za dom spreman” projekt.

U rujnu 1945. NDH više nije postojala. Dio ustaškog rukovodstva nekoliko mjeseci prije toga uhitila je nova vlast i izvela pred sud. Veći dio uspio je pobjeći ostavivši one koji su im do kraja slijepo vjerovali na milost i nemilost ratnim pobjednicima. Ali naravno da nisu otišli praznih ruku. Uz veće količine novca i zlata, ponijeli su dragocjenosti zaplijenjene od onih koji prema njihovu mišljenju nisu bili za dom, ali jesu za logor spremni.

Osamdeset godina kasnije, u rujnu 2025., u Hrvatskoj se žaluje zbog rezultata Drugog svjetskog rata. Trećina stanovništva, unatoč nedvosmislenim činjenicama koje govore suprotno, misli da je “za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, pa ga samim time smatra legitimnim, društveno prihvatljivim i pogodnim za izvikivanje u situacijama “domovinskog zanosa”. Dobar dio stanovništva smatra da su Hrvati izgubili u Drugom svjetskom ratu jer očito ustaše smatraju legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda. Ustaške žrtve se sakralizira, a žrtve ustaškog režima obezvređuje i zanemaruje. Pjevač koji je pjevanjem slavio pokolje nad Srbima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, kao i koljače imenom i prezimenom, dostiže vrhunac svoje popularnosti. Povijesni revizionizam toleriraju, a ponekad postaju i njegovi glavni zagovornici, oni čije bi djelovanje trebalo predstavljati suštu suprotnost politici ustaškog režima. Npr. branitelji koji su se u Domovinskom ratu borili za demokratsku i pravnu državu, a protiv društva u kojem se provode diktatura, cenzura i progon (ideoloških) vještica. Ili HDZ, stranka koju je osnovao i vodio bivši antifašist i partizan i koja je svojevoljno antifašizam (nasuprot ustaštvu) stavila u hrvatski ustav, a početak antifašističke borbe (a ne početak postojanja NDH) proglasila državnim praznikom. I naravno, Crkva, koja nikako da glasno i nedvosmisleno osudi ustaški režim kao negaciju Kristova nauka, pa samim time i sve vezano za ustaštvo, od istaknutih ustaša do službenog ustaškog pozdrava.

Svi oni koji su u posljednjem istraživanju javnog mišljenja pokazali blagonaklonost prema NDH, ustaškom pozdravu i (stvarnim) gubitnicima Drugog svjetskog rata kočničari su razvoja hrvatskog društva. Jer netko tko ne prepoznaje demokratski, pravni i moralni sunovrat jednog društva u prošlosti neće ga prepoznati niti u nekim budućim okolnostima. Da ne spominjem one koji takav sunovrat priželjkuju i na njemu svakodnevno rade. Možda takvi i nisu većina. Ali nisu bili ni 1941.